Na slikama vidite jednu predivnu -i u mom životu možda najvažniju- curu, Samiru Nemeth. Rođena je u toku rata u jednoj od najopasnijih zemalja svijeta, u Somaliji. Otac i dva brata su joj ubijena u ratu, ona je uspjela pobjeći iz razrušenog glavnog grada, Mogadišua.

Iako je čudno, Samira je polumađarica, njeno prezime je jedno od najčešćih mađarskih prezimena. Njen otac, Lajoš Nemeth je rođen u županiji Baranji, a poslije revolucije je napustio našu zemlju davne 1956-e. Bog zna kako, ali jednom se našao u Somaliji, gđe se oženio sa jednom domaćom muslimankom, po imenu Šarif-Nur.

Bračni par je dobio sedmero djece, među njima prelijepu Samiru. Članovi porodice Nemeth su relativno lijepo živjeli i u jako teškim okolnostima. Ali međuvremeno raspala je zemlja, raspala i porodica, situacija u Somaliji postala katastrofalna. Članovi Nemetovih -tko kako je mogao- su bježali ispred rata, jedan od njih je poginuo na moru, kada je mali brodić izbjeglica potonuo, Lajoša Nemetha i najmlađeg brata Samire su ubili u uličnoj borbi u predgrađu Mogadishua... (Mislim da ovu situaciju ne moram posebno objasniti mojim novim prijateljima iz Bosne i Hercegovine).

Kada smo primili vijest, da u izbjegličkom logoru Dadab nalazi se jedna cura, koja -zbog njenog oca- ima i mađarsko državljanstvo, odmah smo shvatili, da nemamo mnogo vremena. Naša mala grupa je počela sa poslom. Poslije nekoliko prijašnjih akcija u Čečnji, Tatarstanu, i uspješnih ujedinjenja raspalih familijau Mađarskoj u Australiji, dobio sam zadatak, da odnesem ovu lijepoticu porodici pokojnog Lajoša Nemeth, koja je živjela samo nekoliko kilometara od mog rodnog grada, Pečuha. Članovi obitelji nisu znali za sudbinu davno nestalog Lajoša, još ni stime nisu bili upoznati, da li je živ ili ne... no, pod takvim smo uvjetima krenuli na naš veliki put za Samiru...

U Nairobiju, glavnom gradu Kenije čekao nas je ambasador naše zemlje. Neću previše vući moju priču, dovoljno je toliko, da ambasador je za dva dana nabavio sve nužne dokumente, među njima i najvažniji dokumenat, mađarski pasoš onoj djevojčici, koja niti jednu riječ nije znala mađarski...

Prvi susret sa Samirom je bio više nego dirljiv. Cura je imala samo jedno ruho, jedne cipele, a osim ovih stvari ama baš ništa. Kada me je ugledala, izgrlila me je tako, da sam mislio da me nikada neće pustiti.

Lijepa, neškolovana ali jako inteligentna osamnaestogodišnja djevojčica je bila informirana, da šta će se dogoditi s njom, da će putovati u Mađarsku, gđe ćemo nju predati porodici njenog pokojnog oca, Lajoša. Akciju nam je jako olakšala, da je Samira iznenadljivo lijepo pričala engleski. Bila je skroz mirna, pitala je mnogo o Mađarskoj, o našim ljudima, običajima i još i o našoj muzici...

Dok smo bili na putu, vijest o oslobolilačkoj akciji “Samira” se proširila u cijeloj zemlji. Na međunarodnom aerodromu nas je čekala nekoliko kameramana, niz novinara i fotoreportera. Samira je još uvijek bila mirna, ali uopće nije razumjela, zašto je privukla ovakvo interesovanje među ljudima. Baš ona, jedna nepoznata izbjeglica, za koju nikad i nitko nije obratio nikakvo interesovanje...

Neću duljiti: Samira nije ostala sa svojom (tatinom) porodicom. U malom naselju pored moga grada, članovi Nemetovih nisu razumjeli da zašto ova cure neće pojesti perkelt od svinjetinje, zašto se moli Alahu toliko puta, zašto noću plače neprestalno... zašto, zašto i zašto? Pitanja, za koje nisu imali odgovore.

Nemethovi su bili dobri ljudi, samo nisu mogli prihvatiti sve ovo novo, njima apsolutno neobično. I nisu se mogli prilagoditi interesovanju ljudi iz malog naselja, kao ni interesovanju novinara i cijele mađarske javnosti...

Ali -sa druge strane- ako neće ostati kod svojih, ni to nise moglo desiti, da curu iz jednog izbjegličkog logora šaljemo u neki drugi zbjeglički logor. Tako sam prihvatio nju u našu kuću, gđe je dobila svoju sobu... i tako je Samira Nemeth odjednom postala dio naše familije, naša “adaptirana kćerka”, sestra mojih sinova.

Od ove neškolovane curice sam učio Sveti Kuran, slušao njene priče o krvoproliću i najvećoj tragediji njene zemlje, o patnji Lajoša Nemetha i cijele njegove familije, o živom paklu...

Samira je duže vreme živila sa nama. Dao sam joj sve šta sam mogao, dala nam je sve što je mogla. Zagrljaje. Srce. Dušu. Svoju životnu priču.

Danas živi u Engleskoj. Udala se za predivnog Somalijskog mladića, imaju dva lijepa sina. Česti pišemo pisma jedni drugom, često pričamo i na telefonu.

Zašto je ona najznačajnija osoba moga života? Zato, što me je naučila na to, da i iz tamnog pakla ima puta do svjetla. Da se moramo boriti za našu slobodu i za svoju radost. Pokazala mi je možda najvažnije: ako je ona -poslije svih ovih muka- uspjela sa pobijedi, ja zašto ne bih mogao pobijediti?

Ovo pitanje me prati na mom putu oko svijeta, jer mislim, da je ovo jedno od najvažnijih pitanja...

S ovom istinitom pričom, sudbinom, borbom i pobjedom naše Samira Vam želim ugodan dan, Dragi Moji! 

Pozdravlja Vas: Vaš Tvrtko

PS: Ako i Vama daje snagu veličanstvena borba i pobjeda Samire, slobodno podijelite njenu istinitu priču s Vašim prijateljima... Hvala

Preživjela iz Asadovih zatvora priča svoju priču -...

''Prikupljali smo pomoć za žrtve rata u Siriji. Komunicirali smo preko društvenih medija. Asadovi vojnici su hakirali profil našeg...

Bivši predsjednik Egipta Mohamed Mursi može...

Komisija naziva tretman prema bivšem predsjedniku Egipta 'okrutnim, nehumanim i ponižavajućim' i kaže da se Sisi može smatrati odgovornim...

Izvještaj UN –a o stanju Rohingja muslimana...

(CNN) - UN-ova viša službenica istražujući trenutni Mijanmarov napad na Rohingya kaže da je sve više uvjerena da može prerasti u genocid....

Švedski aktivista koji hoda 5.000 kilometara za...

Gesta vrijedna divljenja. 5000 kilometara od Švedske do Palestine. PRODAO JE SVE ŠTO JE IMAO ZA SVOJU MISIJU. Propalestinski aktivista...