Koliko god u medijski potpirivanoj antimigrantskoj histeriji to bilo teško povjerovati, gore navedeni naslovi nemaju veze sa migrantima nego su manje-više uobičajeni naslovi iz crne hronike Unsko-sanskog kantona, samo stavljeni u kontekst „migrantske prijetnje“.

Bihać: Nakon fizičkog obračuna migrant ubio oca nožem

Sanski Most: Migrantkinja pokušala zapaliti stan bivšem dečku

Cazin: Policija pustila migranta koji se prijavio zbog ranjavanja supruge

Sanski Most: Migrant sjekirom nasrnuo na policajce

Velika Kladuša: Migrant silovao 19-godišnju kćerku

Bosanski Petrovac: Lažne medicinske sestre iz Azije i Afrike pljačkale penzionere

Bihać: Migrant u krivolovu ubio prijatelja, takođe migranta

Ključ: Migranti eksplozivom pecali ribu

Bosanska Krupa: Pijani migrant upao u bratovu kuću pa sjekirom polupao frižider

Cazin: Migrantkinja završila u bolnici nakon što su je zajedno pretukli suprug i ljubavnik

Velika Kladuša: U sukobu dvije migrantske porodice povrijeđeno više osoba, učestvovale i dvije trudnice

Sanski Most: Azijski i afrički migranti postali pravi napasnici

Crna hronika Unsko-sanskog kantona

Skoro sve ovo su naslovi iz paralelnog Univerzuma u kojem takoreći idiličnu sigurnosnu situaciju u Unsko-sanskom kantonu narušavaju jedino svakodnevni ispadi migrantskih hordi. U tom Univerzumu pitomi stanovnici Krajine, tradicionalno neskloni kriminalu i nasilju žive svoje temperamenta lišene živote poput kakvih Laponaca i jedino, eto, što im kvari tu harmoniju jesu nepozvani uljezi iz Afganistana, Palestine, Sirije, Alžira, Somalije, Pakistana, Irana i drugih zemalja o kojima smo učili iz geografije u šestom razredu osnovne škole. U tom Univerzumu migranti su ti na čiji se račun može fakturisati svaki incident i svaki problem ali u ovom Univerzumu na kojega smo (sviđalo nam se to ili ne) osuđeni, gore navedeni naslovi se za sada mogu pripisati samo našem Čovjeku.

Koliko god u medijski potpirivanoj antimigrantskoj histeriji to bilo teško povjerovati, gore navedeni naslovi nemaju veze sa migrantima nego su manje-više uobičajeni naslovi iz crne hronike Unsko-sanskog kantona, samo stavljeni u kontekst „migrantske prijetnje“. Nisu migranti u Sani lovili ribu eksplozivom niti su izazvali nesreću u krivolovu kod Bihaća. One dvije porodice – uključujući trudnice – koje su se sukobile na mrtvo ime su originalne kladuške, sjekire nisu radile među migrantima nego su i dalje autentično sredstvo za rješavanje krajiških nesuglasica a u cazinsku policijsku stanicu se nakon ranjavanja supruge nije prijavio neki Alžirac nego Cazinjanin.

Ni u ostalim pobrojanim navodima o brutalnom kršenju Istanbulske konvencije u pitanju nisu bili migranti nego je kćerku silovao Kladuščanin, u čudnovatom slučaju premlaćivanja nevjerne drage ženu nisu složno tukli Sirijac i Palestinac nego dva Cazinjanina a, nećete vjerovati, one medicinske sestre koje su pljačkale u Bosanskom Petrovcu ne samo da nisu medicinske sestre nego uopće nisu bile iz Azije i Afrike. Jedino u zadnjem naslovu problem nije izazvao naš Čovjek, ali ni tu se u originalnom tekstu pojam „napasnici“ ne odnosi na migrante nego na vidre i dabrove koji u gornjem toku rijeke Sane domaćinima dave patke i piliće, te pustoše riblji fond.

No, vidre i dabrovi se nalaze na evropskoj crvenoj listi ugroženih životinjskih vrsta i tu se ne može puno toga učiniti ali se zato migranti ne nalaze ni na kakvoj listi koja bi Našeg Čovjeka natjerala na samilost i razumijevanje. Tako su migranti krivi i djelatnicima Nacionalnog parka Una koji u njima već vide opravdanje za moguću lošu turističku sezonu. Prema izjavi direktora ovog parka za koju postoji šansa da je loše prenesena, bogati arapski turisti izbjegavaju mjesta gdje mogu sresti druge Arape pa mu tako ti Arapi dođu ne kao ljudi nego kao neki joni istoimenog naboja koji se međusobno odbijaju. Teško da će bogati Arapi odsjesti u nekadašnjem bihaćkom đačkom domu gdje danas aktivisti Crvenog krsta muku muče da nahrane nesretne goste a još su manje šanse da će migranti zauzeti Kostelski buk ili neki drugi krajiški hotel – ali krajiškim turističkim radnicima su za mogući izostanak gostiju koje su lani jedva podnosili već krivi migranti koji su im podnošljivi još manje.

Šta je prava krivica migranata?

Postavlja se pitanje za šta bi još migranti mogli biti krivi kad su već tu i kad su tako pogodni za svaljivanje krivice. Možda da ih okrivimo za izostanak gradnje regionalne deponije? Četrnaest godina postoji preduzeće „Regionalna deponija“, djeca koja su se rodila kad je Svjetska banka odobrila novac za taj projekt sada polaze u srednju školu ali deponije nema. Migranti su krivi – prave smeće koje se nije moglo predvidjeti projektom. Migranti mogu biti krivi i što u gradskim naseljima Bihaća ne radi javna rasvjeta, što Velika Kladuša bira ratnog zločinca za načelnika općine, što Sanski Most ostaje bez stanovnika, što Bosanski Petrovac godinama ne dobija naknadu za eksploataciju njene šume, što u Bužimu propadaju malinjaci...

A šta je, ustvari, prava krivica migranata? To što su opasni? Opasni poput Krupljanina koji bratu sjekirom razvaljuje frižider ili opasni kao Cazinjanin koji se autom zalijeće u auto svoje rođene kćerke? Donose nam drogu? Stvarno? Donose drogu u kanton čiji je nekadašnji policijski komesar već godinama u bjekstvu zbog trgovine drogom i podmićivanja sudstva? Donose bolesti? Nakon što smo nevakcinisanjem sami postigli da nam djeca umiru od bolesti koje su bile iskorijenjene? Provaljuju u kuće? U onih osamnaest kuća u koje su provalili da prespavaju i iz kojih nije otuđeno ama baš ništa? I stvarno se bojimo neke krađe nakon što je u privatizaciji ukradena i naša prošlost i naša budućnost?

Zašto su još krivi migranti? Jer nisu prave izbjeglice? Jer dolaze iz Afganistana u kojem je rat stao, Alžira u kojem se ne ratuje, Somalije u kojoj... šta god? Jer su ekonomski migranti kojima nije mjesto u Evropi, za razliku od nas? „Sve što oni žele jeste da se dočepaju Njemačke“, reći će vam tako prosječan stanovnik Unsko-sanskog kantona vraćajući se sa intenzivnog kursa njemačkog jezika na kojem lovi taj magični „B2 Sprachniveau“ da ga pridruži vozačkoj dozvoli D kategorije i stekne primat nad svakim Azijcem ili Afrikancem na švapskom tržištu rada.

I tu dolazimo do korijena našeg problema sa migrantima. Ne volimo ih i ne želimo jer nas tako prokleto podsjećaju na nas same. Podsjećaju nas na nas ovakve kakvi smo – zaglavljeni u beskrajnim migracijama između socijalizma i nacionalizma, komunizma i parlamentarizma, antifašizma i fašizma, u bijegu od svega u što smo vjerovali prema nečemu što želimo a ni sami ne znamo šta je to... Dolaze iz rata a ne mogu naći mir, kući im se ne ostaje a za goste ih ne želi niko ko ne mora...

'Izbjeglica je čovjek kojeg svako izbjegava'

Često se licemjerno čudimo zbog izostanka solidarnosti sa onima koji prolaze ono što smo mi nekad prošli. Ali ne, to nije izostanak solidarnosti prema ljudima kojima je sad onako kako je nama bilo nekada – to je izostanak empatije sa onima u kojima vidimo današnje sebe a koji su dovoljno slabi da i mi nad nekim osjetimo oholost i nadmoć. Jer, dobro je onomad rekao Josip Pejaković: izbjeglica je čovjek kojeg svako izbjegava.

A ovi migranti jesu izbjeglice i ponajmanje je bitno hoćemo li ih zvati izbjeglicama ili migrantima. Nije Hasan iz Palestine pobjegao zbog preglasne muzike iz izraelskog luna-parka, niti se 21-godišnji Afganistanac utopio u Korani bježeći od jednolične ishrane. U čovjekovoj je prirodi da za sebe traži više, bolje i ljepše i svaki je migrant izbjeglica iz goreg koji traži utočište negdje gdje je bolje.

I svi smo mi migranti. Ne samo kad polažemo B2 stepen njemačkog jezika da bismo postali pflegeri i u Bosnu dolazili na urlaub nego i kad promijenimo posao zbog malo veće plate, kad promijenimo stan zbog povoljnije kirije, kad zamijenimo automobil, telefon, cipele ili čak partnere, tražeći za sebe bolje, ljepše, udobnije i komotnije. Migranti smo kad upišemo školu, kad odaberemo novi hobi... Svakog ljeta smo migranti kad odemo na more, a migranti smo i zimi ako vidimo planinu... I onda kada pomjerimo stolicu u bašti kafića da uhvatimo malo hlada ili da se sa suncobranom izborimo za malo osunčanog prostora – i tad smo migranti koji traže svoje mjesto pod suncem ili zaklon od njega. Jer nije čovjek, nije insan ko ne želi da mu bude bolje.

I zato, nemojmo kriviti migrante što toliko liče na nas. Nisu oni krivi što žele bolje za sebe – baš poput nas. Nisu ni krivi što su zlom sudbinom prošli patnje – baš poput nas. Nisu krivi što negdje drugdje sunce ljepše sija – baš kao i nama. Nisu oni krivi što neki od njih možda hoće ukrast' – baš poput nas. A ponajmanje su krivi što se nalaze u ovoj zemlji baš poput nas i što u njoj ne vide perspektivu – baš poput nas.

Adis Nadarević

UN: Milion Ujgura u 'masovnim logorima' u Kini

Oko dva miliona Ujgura i pripadnika muslimanske manjine je natjerano u političke logore za indoktrinaciju, navode Ujedinjeni narodi. Odbor...

Brojni Palestinci traumatizirani zbog Izraela (VIDEO)

Više od desetljeća blokade, rata i ekonomskog sloma ostavili su velike posljedice na mentalno zdravlje Palestinaca u Gazi. Protesti uz...

DW: Idlib između čekića i nakovnja

Milioni civila u provinciji Idlib strahuju od ofanzive sirijske vojske uz rusku podršku. U samoj provinciji dominiraju džihadističke grupe...

Mi, migranti

Koliko god u medijski potpirivanoj antimigrantskoj histeriji to bilo teško povjerovati, gore navedeni naslovi nemaju veze sa migrantima...