Izvještaj - Međunarodni konvoj savjesti, pokrenula  je  grupa žena kako bi time skrenula pažnju svjetske javnosti na problem žena koje se nalaze u zatvorima sirijskog režima Bashara al-Assada. 

Nosilac tereta organizacije Konvoja imale su predstavnice IHH organizacije u suradnji sa drugim udrUženjima i institucijama u Turskoj.

 Učešće u konvoju uzelo je 10 hiljada žena iz 55 zemalja kao i brojna udruženja i nevladine organizacije. Iz Bosne  učešće je uzelo  preko 200 žena.  Ispred udruženja Solidarnost dvoje aktivista (predsjednica i njena 14-godišnja  kćerka). Tu su bile i predstavnice udruženja MFS-EMMAUS-a – Doboj Istok,  ( 5 aktivistkinja) te 200 žena u organizaciji udruženja Bakider (  žene iz  Srebrenice, Podrinja,  Zenice, Sarajeva ..).

Od Istanbula do Hataja  - granice sa Sirijom.

Konvoj je krenuo iz Istanbula 6. marta u 11 sati. Kiša koja je lila nije omela aktivistkinje u namjeri da ostavre zacrtani cilj. Izmit  je bilo naredno odredište. Klanjao se podne namaz, ručalo, i održalo kratko obraćanje za medije. Nakon Izmita stigli smo u Sakaryu. Tu je bio poseban program i obraćanje velikog broja predstavnica iz mnogo zemalja. Program je trajao tri sata.  Jedan poseban osjećaj i bezbroj posebnih poruka za žene  Sirije kao i one koji odlučuju o sudbini  žena u Assadovim zatvorima. Navečer kasno na noćenje ( nakon ponoći) stigle smo u Ankaru. Spavale smo u velikoj džamiji. Ujutro doručak ( sendvič, čaj), kratko obraćanje za medije i put ka Adani.  U Adanu smo stigle navečer. Smještene smo u veliku sportsku dvoranu. Nakon smještaja uslijedile su: večera, klanjanje i spavanje.  Spavale smo na podu, prostrtom tankim slojem etisona i spužve, u odjeći i jako malo;  tri do četiri sata. Na svakom mjestu organizator se potrudio da imamo sve nužno i da nam ne bude hladno. Moralo se rano ustati da bi se stiglo na vrijeme u toalet, uzeti abfest i klanjati. U 6:50 h svi su trebali biti u autobusima da bi se krenulo ka Hataju i stiglo do 10:30h kad je predviđen glavni protestni skup.

Sve vrijeme putovanja  pristizali su autobusi žena iz mnogih gradova  Turske.  Po protkolu organizatora,  svaki autobus je imao tri vodiča – osobe zadužene za bilo koju potrebu ili pitanje tokom putovanja. Doček u svakom navedenom mjestu bio je fantastičan ( čaj, supa, riža sa mesom, voda, ljubazni domaćini). Također su u autobusu stalno zapitkivali da li nam nešto treba.  Autobus br. 3, u kojem smo mi bile, bio je međunarodnog karaktera. Aktivisti iz mnogih zemalja. Vodič Refika Š.;  Bošnjakinja koja živi u turskoj,  i njena kćerka, zatim tim iz udruženja Emaus, volonterke iz Tajlanda – Patani, Malezije, Indonezije, Južne Afrike, Egipta. Stiglo se u Hataj na vrijeme. Prizor veličanstven. Veliko obezbjeđenje skupa. Deset hiljada žena, od nana sa preko 70 godina, do djevojaka, djece, majki sa bebama.

Prvu liniju mitinga zauzele su učesnice sa međunarodnog nivoa – gošće iz drugih zemalja. Snaha i unuka Nelsona Mandele, doktorica i aktivistkinja iz Ukrajine, aktivistkinje iz Britanije, Brazila, Čilea, Malezije, Južne Afrike, Tajlanda, članice parlamenta iz Pakistana i  Afganistana, aktivistkinje iz Kuwaita, Bahreina, Turkmenistana , Bosne , .....

Posebnu pozornost na sebe su skrenule žene Turkmenistana. Bilo ih je preko tri autobusa. Sve žive u Turskoj. Kao hidžab nosile su zastavu svoje zemlje.  Mnoge nose nikab iz sigurnosnih razloga. O njima ćemo pisati poseban prilog. Dijelile su letke o dešavanjima i kršenju prava u Turkmenistanu.

Tokom glavnog mitinga obraćale su se mnoge aktivstkinje kao i Gulden Sonmez ispred organizatora.

Poslata je pouka cijeloj svjetskoj jvnosti, na Dan žena, na dan borbe za prava žena, onima koji mogu i trebaju da poduzmu nešto da se oslobode žene koje se nalaze  u Assadovim zatvorima, da se počnu poštovati međunarodne norme i da institucije  za ljudska prava djeluju. Pravna borba za oslobađanje istih tek predstoji. Vrijeme je sad .

Zašto Konvoj savjesti?

Cilj Konvoja je skrenuti pažnju na problem žena koje su izložene mučenju i silovanju u zatvorima sirijskog režima, i tražiti njihovo hitno oslobađanje.

Advokatica Gulden Sonmez, zamjenica predsjednika Pokreta pravde i zaštite ljudskih prava (IHAK), na konferenciji za medije u Istanbulu kazala je da je u ratu u Siriji, koji je ušao u sedmu godinu, poginulo blizu milion osoba, uključujući djecu, žene i starije osobe.

Naglasila je kako je, prema njihovim informacijama, u sirijskom ratu do sada poginulo oko 15 hiljada djece, dok je 13.581 žena bila izložena mučenju i okrutnom postupanju u zatvorima sirijskog režima.

"Trenutno se u tim zatvorima nalazi registrovanih ,  6.736 žena, od čega 417 djevojčica. Izložene su mučenju i, ustvari, tamo čekaju da umru. Mi im želimo pomoći kako bi konačno izašle na slobodu", rekla je Sonmez.

Istakla je da raspolažu informacijama da mnoge žene koje su silovane u tim zatvorima, kasnije, kada im se ukaže prilika, izvrše samoubistvo.

Naglasila je da seksualni napadi na žene, mučenje i nezakonito zatvaranje, prema međunarodnom pravu i svim religijama, predstavljaju ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

„Silovanje kao oružje“

"Sirijski režim u ratu koji još traje silovanje koristi kao oružje. Nažalost, o ovom problemu skoro da niko i ne govori. Čujemo jecaje i vrisak žena u tim zatvorima. Sedam godina čekamo da neko nešto uradi o ovom pitanju. Očekujemo da države i organizacije koje posjeduju neku moć, nešto urade. Želimo podići glas o ovom pitanju i da se konačno nešto uradi za ove žene", rekla je Sonmez.

Napomenula je kako svijet ne pridaje dovoljno pažnje ženama u Siriji i da međunarodne organizacije ne upozoravaju dovoljno na ovaj problem.

Ponovila je da je njihov zahtjev bezuslovno oslobađanje Sirijki koje se nalaze u zatvorima sirijskog režima Bashara al-Assada.

Izjavila je kako je rat u Siriji najsramnija slika stanja u kojoj se nalazi čovječanstvo kada je riječ o djeci i ženama, žrtvama sukoba.

Ispovjesti i metode mučenja

 Mecit Corbaci,  je sedam mjeseci provela  u zatvoru sirijskog režima. Na mitingu je ispričala samo mali djelić onog što je prošla.  U zatvoru je  izgubila   supruga koji je umro  od posljedica mučenja. Uhapšeni su u Derii samo zato što su učestvovali na mirnim protestima.

"Mučili su mi supruga  kako bi im  otkrio neke stvari. Bila sam zatvorena u ćeliji. Poslije sam sa još 20 osoba bila  u jednoj prostoriji površine dva metra kvadratna. Među nama je bilo starijih osoba, trudnih žena i žena sa novorođenčadima. Dnevno smo samo jednom mogli ići u toalet. Tu je bilo i ljudi koji su sedam godina bili izloženi stalnom mučenju. U zatvoru je bilo i djece koja su se tu rodila i koja su tu i umrla. Nisu mi dali ni beživotno tijelo mog supruga. " "Svaki dan smo mogli čuti jecaje mladića koji su uhapšeni zato što su učestvovali na protestima", rekla  je Corbaci.

"Žene nisu ništa krive. Neke su zatvorene samo zato što su učestvovale na mirnim protestima. Neke su tamo kako bi se na taj način zaprijetilo njihovim muževima i djeci. Izložene su fizičkom mučenju, nasilju i silovanju. Želimo da žene u tim zatvorima budu oslobođene i da odgovorni budu kažnjeni zbog svojih zlodjela.

Hanada al-Refai bila je učiteljica prije rata u Siriji, a onda je uhapšena i odvedena u zatvor, gdje su je mučili.

Hanada al-Refai bila je u zatvoru Vlade sirijskog predsjednika Bashara al-Assada sedam mjeseci, zajedno s bratom koji je ubijen.

Refai govori o torturi koju su preživjeli - od toga da su bili prisiljeni jesti iz zahodske školjke i bili ispitivani u sobi prekrivenoj bljuvotinom i krvlju, do toga da su ih tukli nekoliko dana i da su stalno primali prijetnje smrću.

"Želim biti glas žrtava ovog rata. Uvjeti u zatvoru bili su sadistički, kriminalni.“ Hanada al-Refai je bila učiteljica, ali kada je počeo ustanak, pridružila se mirnim protestima.

"Prije sam bila samo supruga, majka i učiteljica. U to vrijeme politika me nije interesirala, to je bila crvena linija. Ali, nadali smo se da će Sirijci imati hrabrosti pokrenuti revoluciju, kao u Egiptu", rekla je.

"Počela sam se baviti aktivizmom kada je revolucija počela u Dara'i, mom gradu. Zovemo ga kolijevkom revolucije."

Prikupljala je videa demonstranata i objavljivala ih na internetu kako bi "pokazala svijetu šta se dešava u Siriji".

„Vidjela sam kako čovjek umire“

Međutim, 15. marta 2012. godine uhapšena je dok je pokušavala pobjeći od policajaca na kontrolnom punktu u Nabaku. Držali su je u Harasti, obavještajnoj bazi zračnih snaga.

"Mislila sam da me neće tući. Ja sam baka, učiteljica, žena... Ali, držali su me unutra s povezom preko očiju i zavezanim rukama na leđima."

Zatvorski čuvari su je tada prisilili da se sagne.

"Bila sam zaglavljena i nisam se mogla pomjeriti. Okrenuli su me tako da mi je lice bilo na podu, a noge u zraku. Skinuli su mi cipele i čarape te me počeli udarati štapom po stopalima. Ne znam koliko dugo... Vrištala sam. Nikada nisam tako vrištala, čak ni kada sam rađala svako od svoje četvero djece."

Većina drugih zatvorenika bili su muškarci, a mnogi su patili od nekog psihičkog poremećaja. Refai kaže da im je zbog toga i zavidjela kada se mučenje pojačalo.

"Vidjela sam mnoge muškarce koji su poludjeli. Bili smo ljubomorni na njih, jer su bili sretni. Nisu znali šta se dešava. Vidjela sam čovjeka kako umire", kaže.

Drugi su visili s plafona zato što nisu davali informacije.

„Ubili su mi brata“

"Zašto bi me odvojili od porodice sedam mjeseci? Samo zato što sam tražila slobodu? Za dostojanstvo? Dok su me tukli, govorili su: 'Koje slobode još trebaš? Ne moraš nositi hidžab, voziti automobil, ići na fakultet...'"

Njen brat Naef, vojni sudija, došao joj je u posjetu dva dana nakon što je uhapšena. Međutim, sedam dana poslije i on je zatvoren. Nakon dvije godine i dva mjeseca zatvora ubijen je.

Ne postoje pouzdane statistike o tome koliko je ljudi zatvoreno od početka rata 2011. godine. Međutim, prema nekim procjenama, više od 200.000 ljudi su politički zatvorenici, uključujući i hiljade žena i djece.

Rashu Sharbaji i njezino troje djece uhapsili  su 22. svibnja 2014. kada je bila trudna s blizancima.

Mučili ženu kako bi vršili pritisak na njezina supruga

„Mojih petero djece i ja bili smo zatočeni u ispostavi Obavještajne službe zračnih snaga u vojnoj bazi Mezze, sve dok nismo pušteni na slobodu. Uhitili su me samo zato da bi vršili pritisak na mog supruga dok se ne preda sirijskim obavještajnim snagama“, ispričala je.

Druga zatočenica koja je puštena na slobodu u okviru ovog dogovora o razmjeni zarobljenika dolazi iz Al Tala, mjesta smještenog nedaleko od Damaska. M.N. kaže kako je uhićena prilikom pokušaja da prijeđe u Liban u listopadu 2015. Prvo je odvedena u odjel političke obavještajne službe, nakon čega je započelo, kako kaže, „gorko putovanje od zatvora, ponižavanje i vrijeđanje, sve to bez ikakvog suđenja“.

Uslijed mučenja u zatvoru izgubila je dijete u drugom mjesecu trudnoće.

Nekoliko metoda mučenja

‘Bila sam izložena svim oblicima mučenja koja se provode u zatvorima sirijskog režima, a najteže mi je bilo mučenje strujom po mokrom tijelu i kada sam visila ruku vezanih lancima, što je metoda mučenja koja je u Siriji poznata kao ‘Shabah’ (utvara)’, rekla je bivša zatvorenica.

Često sam visila vezana za kosu, jednom sam tako provela tri dana bez prekida. Hrana koju smo dobivali bila je dovoljna da ostanemo na životu, a mučeni smo i uskraćivanjem sna.

Mučena sam i na spravi poznatoj kao Bisat al-rih (leteći tepih). Vezivali su mi ruke i noge za drvenu ploču koja se savijala na polovici, a tijelo bi bilo u obliku slova V. Noge su mi dolazile u razinu glave, a zatim bi me udarali sve dok nisam izgubila svijest“,ispričala je.

 „Najgore od svega je to da tijekom cijelog razdoblja zatočeništva i mučenja nisam znala razlog uhićenja, osim da je moj suprug bio jedan od revolucionara u gradu Al Tal. Međutim, ništa nije značilo to što je on poginuo dva mjeseca prije mog uhićenja“,  ispričala je.

M.N. je dodala i kako je pet žena uslijed svakodnevne torture preminulo.

Žene kao oružje u ratu

"U sedam mjeseci upoznala sam 65 žena u dobi između 12 i 85 godina", rekla je Refai, dodajući da je jedna djevojčica bila zatvorena zato što je njen otac pobjegao iz vojske, a jedna 85-godišnjakinja zato što je njen sin otišao.

Također, upoznala je i studentice u zatvoru i vjeruje da Vlada koristi žene kao "oružje u ratu".

"Bile su uplašene od režima i društva. Mislile su: 'Ko će htjeti mene oženiti?' Iako ih niko nije silovao, drugi bi mogli pomisliti da ih je neko dirao."

Rafai sada pokušava zagovarati oslobađanje svih političkih zatvorenika, posebno djece i žena. Smatra da bi mučitelje trebalo kazniti.

"Za mene, ili za porodice onih koji su u zatvoru, barem da znamo kako postoji pravda na ovoj planeti. Ne želimo čekati da im se sudi na Sudnjem danu. To se mora sada uraditi."

Poruka: Učešće u ovom konvoju je  ostavilo dubok trag. Sve vrijeme i dok ovo pišem, moje misli su sa ženama u Assadovim zatvorima. Moje dove su usmjerene na njih.

Neizmjerno sam zahvalna  Allahu na počasti da budem dio  ovog konvoja i da dam doprinos kako u ime volontera Solidarnosti, tako u i ime mnogih koje sam pozvala, a bili su spriječeni da učestvuju.

Da li je šutnja i nijemo posmatranje isto ili rekacija kakvu je imao konvoj savjesti?

Moja savjest, i savjest svih učesnica opet nije mirna. Bit će onog momenta kad ih vidimo na slobodi. Da li je naš odnos prema ovom problemu, nakon svih ovih informacija isti? Ne , niti će ikad više biti.

Smatram da smo ovime poslali puno moralne snage svim oslobođenim ženama, svim majkama  Sirije  nakon što su vidjele  koliko je žena prevalilo toliki put da bi pokazalo svoju solidarnost i podršku i reklo: „Dosta je Assade!“

Isto tako jasno smo pokazali tlačiteljima, kao i onima koji mogu a ne poduzimaju ništa. Žene Sirije nisu same. 

Svako od vas ko želi dati svoj doprinos  za oslobođene žena Sirije ali i drugih u mnogim zatvorima  diljem svijeta, neka podijeli ovaj tekst.

VELIKO HVALA:

Veliko hvala organizatroima –  osoblju IHH organizacije .

Veliko hvala truskom narodu.  Institucijama koje su podržale ovaj konvoj.

Veliko hvala na izuzetnoj organizaciji konvoja, bez ijednog incidenta, sa tolikom žrtvom i zalaganjem , mogu samo oni koji istinski znaju svoj posao i misiju koju imaju.

Uplaćen naš 99. bosanski bunar posredstvom IHH...

Stigle fotografije naša četiri bunara uplaćena u 2017. godini. Od 99 bunara očekujemo fotografije 4. bunara. Do sad izgrađeno 95 bunara....

Izgrađene dvije jetimske kuće u Šri Lanci (FOTO)

Pristigle fotografije izgrađenih jetimskih kuća u Šri Lanci. Dvije jetimske kuće uplaćene su prošle godine i obje su privatne donacije....

Izvještaj o radu i financijski izvještaj za 2017....

Redovna izvještajna skupština udruženja Solidarnost Sadržaj: Analitički pregled prihoda u periodu od 1.1. do 31.12.2017. godine Analitika...

Četiri jetimske kuće za porodice u Šri Lanci

Danas smo uplatili našu četvrtu jetimsku kuću za jetimske porodice u Šri Lanci. Projekat vrijedan 5.500 eura podrazumijeva kompletnu...