Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Srebrenička majka Hatidža: Život satkan od uspomena i tuge

Majka Hatidža Mehmedović živi u srebreničkom naselju Vidikovac potpuno sama. Svo njeno bogatstvo nestalo je u genocidu. Srpski zločinci ubili su prije 17 godina Hatidžine sinove Azmira i Almira, muža Abdulaha i desetine muških članova familije. Komšije Bošnjaci su pobijeni ili protjerani. Komšije Srbi odselili su u Srbiju. Jedino društvo Hatidži prave tri jele koje je u dvorištu kuće njen sin Almir posadio dok je išao u školu.

Grlim tri jele i zamišljam da grlim mog Almira, mog Azmira, mog Abdulaha. Kad je moj Lalo posadio ove jele rekao je: ‘Ženit ću se kad porastu!’ A sad majka umjesto sinova i unuka obilazi jele” započinje svoju bolnu priču majka Hatidža, koja je svoje najmilije prije dvije godine ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.

Ta djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima su vezali ruke i oči, a onda pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne“, govori Hatidža dok drhtavim rukama miluje jedine preostale fotografije svoje djece.

Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san, ja kažem: ‘Ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratilii? Oni mi kažu: ‘Došli smo majko, ne sanjaš!’ A onda se probudim i opet nema nikoga“.

Majkama koje su izgubile djecu život dođe kao kazna – egzistencija satkana od uspomena i tuge. O tome svjedoči i Hatidža Mehmedović.

O životu se može pričati kad imaš porodicu, djecu, kad razmišljaš o njihovom školovanju, ženidbi… Ovo je kazna. Nama i našoj djeci je suđeno u istom danu: našoj djeci smrt, a nama majkama vječna kazna i robija. Ovaj život ne bi poželjela ni najvećem neprijatelju“, govori Hatidža bez mržnje i prema zločincima koji su pobili njene najdraže.

Kaže da zlotvori iz srpskog naroda koji su počinili genocid u Srebrenici treba da odgovaraju na sudu, ali da djeci zločinaca ne želi sudbinu njenih sinova.

Mlade generacije Srba ne znaju istinu, kriju od njih šta su radili. Majke Srebrenice nisu oprostile, ali ja ne bi njihovom djetetu nanijela zlo. Nama našu djecu niko ne može vratiti. Borit ću se dok sam živa da svako dijete ima normalno djetinjstvo i svijetlu budućnost. Da sam znala da mi se nijedan sin neće vratiti, usvojila bih djecu da imam s kim pričati i dijeliti ovo što je ostalo od života. Ako bi mi i sad dozvolili, ja bih usvojila neko dijete“, naglašava Hatidža poručujući kako snagu da se bori za istinu crpi iz posjeta mezarju Memorijalnog centra žrtvama genocida.

Ja nemam više šta izgubiti. Moje svo bogatstvo je ukopano u Potočarima. Memorijalni centar je naša druga Meka, naše hodočašće , naša živa rana koja će uvijek krvariti“.

Hatidža je ogorčena ponašanjem domaćih i međunarodnih zvaničnika prema Srebrenici. Kaže da stradanje i patnju povratnika političari koriste za svoje pozicije. “Srebrenica je aktuelna samo pred 11. Juli. Dođu svi. Srebrenica im služi kao meni na stolu. Kome šta treba, posluži se i ostavi. Iskoriste nas kad im trebaju politički poeni i ostave da se sami borimo kako znamo i umijemo“, požalila se Hatidža Mehmedović, pojašnjavajući da je zbog takvog odnosa prema Srebrenici tražila da se svim ambasadorima, osim turskom, zabrani da ove godine 11. jula dođu u Memorijalni centar. „Dok su majke žive imat će ko opominjati i boriti se. Ostavljamo u amanet cijelom svijetu da se Srebrenica nikad ne zaboravi i da se nikad i nikome ne ponovi“, poručila je srebrenička majka.

Ono što krasi ovu majku je i činjenica da je uvakifila jedan bunar za svoja tri dragulja: dva sina i muža. Želja joj je da im teče trajna sadaka. Da se inšallah svi napiju Kewser vrela. Da Allah primi djelo i da pomogne druge kojima je voda spas, i novi život.

Život njena tri najdraža bića je ugašen. Ona vodom donosi život za jedno cijelo selo.