Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Krenuli smo od Bosne i dosegli 120 zemalja

Predsjednik IHH organizacije Bülent Yıldırım u intervjuu je govorio o osnivanju organizacije, njenim ciljevima, o pomoći koju oni pružaju  svijetu te budućim ciljevima.


Možete li nam ispričati kako je osnovana IHH organizacija ?

Naša organizacija je osnovana kako bi pružila pomoć ljudima kojima je nanesena nepravda u Bosni i Hercegovini  krajem 1992 . godine. Srbija je nemilsrdno ubijala muslimane u Bosni. Mi smo otišli u Bosnu. Vidjeli smo što se tamo dešava. Stvari koje su nam naši stariji pričali ponovno su nam se vratile u sjećanje. Ponovno smo se sjetili ubistava koje su Rusi. Armenci, Grci i Bugari činili u osmanlijskim zemljama. To znači da se ljudskost izgubi u ratu. Ne opet napad- i kad musliman to uradi , za nas je to isto. Uvidjeli smo da je potrebna organizacija koja će pomoći nevinim i napadnutim ljudima, i odlučili smo se da je osnujemo. Vratili smo se u Tursku i tamo započeli rad oko toga.

Započeli smo nas troje taj rad. Bili smo mladi, pridružili su nam se i prijatelji iz Turske. Neki od njih su postali šehidi. Bili smo u centru ratnih dešavanja, niko nije mogao donijeti pomoć, harala je glad i neprekidno se bombardovalo. Da bi u toj situaciji pomogli ljudima bilo je neminovno da rizikujemo naše živote. Donosili smo pomoć sa našim prijateljima preko Srba u Sarajevo.  U svijetu su se čudili kako je moguće da tamo stigne pomoć. Ali nam je Allah u tome pomogao. Tokom tih akcija naši su prijatelji ostali šehidi. Da nam se Allah smiluje, bili su marljivi, odlučili su pomoći po svaku cijenu, a cijena je na kraju bila njihov život. U vremenima kada su  snajperi pucali na  ljude, bio je samo jedan minibus, a to je bio IHH-ov minibus. Znali smo voziti ljude iz jednog ćoška Sarajeva u drugi. Naša priča, koja je započela u Sarajevu proširila se na 120 zemalja svijeta.

U jednom mjestu koje je bilo  pod teškim bombardiranjem rekli su mi ovo o djeci koja nisu imali nikoga : „Ako budeš brinuo o ovoj djeci ona će biti milostiva. Ako ne, svi će postati krijumčari i lopovi. „ To smo shvatili u Bosni.

Poslije rata u Zagrebu u dzamiji su su se nalazile porodice koje su izgubile jedne druge u ratu. I mi smo bili tamo.  U toku vremena smo uvidjeli da malena djeca i mlade djevojčice nestaju. Postavili smo čuvara iz naše organizacije da pazi. Shvatili smo da ta siročad bivaju oteta. To se isto događalo kad je bio zemljotes u Marmara regiji, i kako se  tragovi te djece  nisu mogli pratiti oni su zaboravljeni. U Gazi i Pakistanu iste su se stvari dešavale. Jer u takvim situacijama dolaze razne organizacije. Neke su mafijaške, a neke misionarske. Humanitrane organizacije spase djecu koju nađu, ostale organizacije djecu odvode  u kriminal.

 

Kako funkcionira Vaš sistem, kako određujete regije kojima trebate pomoći ?

Imamo studente. Dovodimo ih iz vana. Dobivamo od njih informacije i imamo devetnaestogodišnje iskustvo. Već smo bili u 120 zemalja i utvrdili smo probleme u tim državama. Ako je u nekoj regiji potrebna škola, mi pričamo sa lokalnim organizacijama ili upravom. Nekad nam oni osiguraju prostor, nekad zgradu i mi tu izgradimo školu. Posebno, s obzirom da stavljamo akcenat na njihovu vezu sa Turskom, mi  pružamo i tursko obrazovanje. Pored toga u nekim regijama npr. u Africi ima potrebe i za bolnicama, posebno u mjestima gdje muslimani i kršćani žive jedni uz druge. Tu postoje bolnice i infrastruktura posebno izgrađena od  evropskih država i tu žive kršćani. Odmah uz njih su barake u kojima žive muslimani, tako da mi tu pokušavamo i za njih izgraditi bolnice, klinike i porodilišta.

U Africi ima 5 miliona  pacijenata sa kataraktom. Prvo smo počeli pružati pomoć tim ljudima u Somaliji. Sada u mnogim dijelovima Afrike mi radimo operativne zahvate kako bi ljudi progledali i do sada je uspjesno provedeno 25 000 operacija.  Imamo mlade koje smo doveli da završe medicinski fakultet. Neki od njih su okulisti, a ostali su specijalizovani za druge grane.  Oni nam također pomažu. Pored onih sto su operisani kojih ima 25000, ima i onih koji su pregledani i kojima samo dodijelili naočale a njih je  nekoliko stotina hiljada. U sljedećih nekoliko dana, smo dogovorili da će se u Etijopiji operisati  10 000 ljudi.

Kako se osjećaš  zbog tog humanitarnog rada ?

Čovjek koji nije mogao vidjeti 18-19 godina , može mu se omogućiti da vidi na oba oka za samo 200 turskih lira, ali pošto je on siromašan, ne može si to priuštiti. U međuvremenu on ne može vidjeti ljepote svijeta. Zamisli da operišeš 150-200 ljudi i da sutradan svi u isto vrijeme progledaju. Ti ljudi kada vide prvo svjetlo, počinju vrištati, vrištati od dragosti. Mole se i plešu. Naprimjer, jedna djevojčica, koja nije mogla nikad dotad vidjeti svoju majku, kada je operisana, u grupi žena je svoju majku prepoznala po mirisu.  Kako se osjećamo ? Moramo to živjeti. Pomaganje je najbolji posao na svijetu. Vjerujem da ko to želi, Allah mu to da. Vidimo da se broj humanitranih organizacija  u Turskoj povećava, svijest o pomaganju raste i ljudi imaju želju za tim.

Možes li nam ispričati jednu priču koju ne možeš izbrisati izsjećanja?

Naravno, budući da smo bili na mnogim mjestima, naša sjećanja su puna toga. U Gazi  je bila bačena bomba i mi smo bili u blizini. Vidjeli smo tijelo čovjeka kojemu je glava bila odvojena od tijela i desetero djece blizu njega. Žena te kuće nije plakala, bila je jaka, najmanje je dijete počelo plakati ali ga je ono najstarije ušutilo. Kako smo tu bili sa kamerom, oni su mislili da smo stranci. Htjeli su pokazati da Palestinac nikad  ne plače. Onda sam ja zaplakao, nakon mene svi oni su počeli da plaču. To me impresioniralo.

Isto tako, malena devetogodišnja curica, kada je rekla svojoj sedmogodišnjoj sestri : Obuci čistu pidžamu, nemoj da bude izderana. Ako nas pogode i ako budemo morali u bolnicu, da budemo pristojno obučene.“

 

Možeš li nam nešto reći o četvrtom mitingu za pomoć siročadi?

17. oktobra  u Turskoj bit će održan veliki miting za pomoć siročadi. Ljudi vole siročad i žele im pomoći. Želimo da to još više razvijemo. Radimo na pomoći siročadi kako u Turskoj tako i vani. Sada se brinemo za približno 20 000 siročadi. Mjesečno dajemo 70 turskih lira. Ako su im i članovi porodice živi, pomažemo i njima. Cilj nam je da našim projektom za siročad pomažemo 50 000 siročadi mjesečno.  Sada moramo brinuti za siročad posebno u mjestima pogođenim ratovima i prirodnim katastrofama, moramo ih zaštiti od organizacija, fondacija  sa lošim namjerama.

Ko je Bülent Yıldırım, možeš li nam nešto reći o sebi ?

Rođen sam 1967. u Erzurumu. Moj preminuli otac bio je policajac. Imao sam priliku da putujem po raznim mjestima u Turskoj. U mom rodnom gradu, imaju planine gdje je 90 000 ljudi izgubilo život i koje zovemo šehidima Sarkamiša. Ako pođeš kopati zemlju na tim planinama, možeš vidjeti kosti tih ljudi. Sva djeca, koja žive tamo, su izbjeglice,  sa sjećanjima  punima bola. Svi mi smo samo razmišlali kako možemo pomoći našem mjestu, našoj zemlji, svijetu u kojem živimo i kako učiniti ljude oko nas sretnim.

Kako je moj otac bio policajac, imao sam priliku  da saznam puno o velikom broju gradova. Naprimjer, radio je u Dijarbaru  četiri godine. Naučili smo puno o toj regiji i patnji kroz koju je prošla. Tako se želja da radim u nevladinim organizacijama kod mene javila veoma rano.

Onda su došle studentske godine. Prvo sam išao na Ekonomiju u Bursi. Poslije na Pravo. Danas sam advokat. Imam zajedno sa šest prijatelja advokatsku kancelariju, ali se ne mogu puno posvetiti poslu jer se većinu vremena bavim poslovima koje zahtijeva organizacija.