Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Pruži ruku solidarnosti: Humanitarna akcija za muslimane Burme - Arakana

Od 3. juna više od 1000 Muslimana je ubijeno a preko 100 000 raseljeno u Arakanu. Nezvanični izbjeglički kamp Kutupalong: kamp u kome se nalazi čak 95 000 izbjeglica koji nisu izbjeglice pod zaštitom UN-a i vlade Bangladeša...

182153_10151183291320229_1099396212_n
Nazad  Set 1/2  Naprijed
182153_10151183291320229_1099396212_n
183648_10151190067805229_710121623_n
195949_10151190063410229_1022302172_n
224641_461605550528413_1831208416_n
229077_10151183277145229_579739493_n
229145_10151183282290229_373470998_n
264671_3623307337495_1980237468_n
291405_10151190390975229_1099189317_o
331188_10151190302130229_1350627229_o
380414_10151183282720229_985999861_n
426764_10151183281410229_1022182481_n
468615_10151190264505229_1669363293_o

Humanitarna akcija pomoć muslimanima Burme

Udruženje “Solidarnost" u suradnji sa partnrskim udruženjima iz Bosne i IHH-a organizacijom iz Turske želi pomoći narod koji je po procjenama UN-a najugroženiji narod na svijetu, Rohingya muslimani Burme.

Stradanje Rohingya muslimana u Burmi događa se pred očima cijelog svijeta. Predvodnici masakra nad muslimanima su budistički svećenici i redovnici. Budisti su pokrenuli napad na Rohongya muslimane, oni su nagovarali druge da ubijaju muslimane i to tako što su ubijanje muslimana burmanskom narodu predstavili kao svetu vjersku budističku obavezu. Nakon što su skoro uništili Rohingya muslimane, budisti su stali na čelo onih koji sprječavaju dopremanje bilo kakve pomoći Rohingya muslimanima. Budisti su napravili punktove u blizini kampova gdje se nalaze muslimani i sve one koji se upute da pomognu muslimanima vraćaju. Budisti štampaju letke u kojima na najgori način opisuju muslimane. Lider burmanskih budista Ashin Htawara ovih dana je u Londonu održao pres konferenciju i sa iste poručio svijetu da isele Rohingya muslimane jer oni, po njemu, ne trebaju da žive u Burmi.


Trenutno stanje ljudskih prava muslimana u Arakanu

1.         Veliki broj muslimana izgubi živote svakoga dana.

2.         Poznato je da se trenutno sudi velikom broju muslimana, koji su istovremeno izloženi mučenju, ali njihovi identiti, kao ni broj ljudi ne mogu biti tačno određeni.

3.         Žene bivaju silovane.

4.         Zabrana putovanja i nametnuti policijski sat u potpunosti paraliziraju život i egzistenciju stanovnicima Rohingya-e.

5.         Džamije, mesdžidi, kuće i sela bivaju zapaljeni i uništeni.

6.         Mesdžidi i škole ne mogu biti obnovljeni bez pomoći vlade. Da bi se nadgledalo poštivanje odredbi, mesdžidi i medrese se fotografišu tru puta godišnje kako bi se utvrdilo njihovo stanje. Ako je uočena bilo kakva vrsta nedozvoljenog održavanja, odgovorni bivaju osuđeni na kaznu zatvora u vremenskom iznosu od šest mjeseci do šest godina i na dodatnu novčanu kaznu. U zadnjih 20 godina nije bilo dozvole za pravljenje nove džamije ili škole.

7.         Fotografije sa svim članovima porodice moraju  biti predate vlastima svake godine. Porodice su dužne plaćati poreze na svako novorođenče i za člana porodice koji umre.

8.         Muslimani nemaju slobodu ni pravo da putuju. Svaki musliman mora da plati dozvolu i porez na putovanje od jednog sela do drugog.

9.         Muslimanima je zabranjeno praviti kuće od betona, već ih moraju praviti isključivo od drveta. Njihove kuće se smatraju državnim vlasništvom, a u slučaju da kuća izgori kao posljedica nesreće, njen vlasnik je osuđen na kaznu zavora dugu i do šest godina.

10.       Da bi osnovao firmu, Musliman mora ući u partnerstvo sa Budistom. U ovom slučaju budistički partner posjeduje polovinu firme bez ikakvih prethodnih ulaganja.

11.       Muslimani moraju plaćati godišnji porez na svu stoku koju posjeduju.

12.       Muslimanima nije dozvoljeno da se vjenčaju bez dozvole. Par koji se želi vjenčati mora platiti porez, što ne mora biti garancija da će im vjenčanje biti odobreno.

13.       Muslimani su lišeni prava na bilo kakve javne usluge. U slučaju bolesti ne mogu tražiti pomoć u državnim bolnicama.

14.       Musllimanima nije dozvoljeno pohađati visokoškolske ustanove.

15.       Muslimanima je zabranjeno raditi poslove u javnom sektoru. Danas u Arakanu među državnim službenicima nema niti jednog Muslimana.

16.       Muslimanima nije dozvoljeno posjedovati fiksne niti mobilne telefone.

17.       Muslimanima nije dozvoljeno posjedovati motorna vozila.

18.       Kada ih se osudi za zločin, Muslimani se nemaju pravo braniti i odmah bivaju zatvoreni. Policija i vojne snage imaju pravo nasilno upadati u muslimanske kuće bez naloga i optuživati ukućane za bilo kakvu vrstu zločina. Ako optuženi nisu u mogućnosti podmititi policiju odmah bivaju uhapšeni.

19.       Muslimani se ne mogu kretati po nastupanju policijskog sata, u devet sati navečer, i u to doba ne mogu posjećivati rodbinu i komšije bez dozvole policije.

20.       Muslimani su primirani raditi za državu i budističko stanovništvo bez bilo kakve naknade.

21.       Muslimani nemaju pravo na državljanstvo. Moraju nositi bijele identifikacijske karte sa oznakom „strano lice“. Ove karte služe isključivo u svrhe identifikacije i nosiocima ne ostvaruju nikakva prava.

22.       Muslimanima se ne izdaju pasoši. Izdaju im se dokumenti kako bi ušli u susjedni Bangladeš, i nekada se ne mogu vratiti u svoju državu jer im ti dokumenti ne bivaju priznati.

Arakanski Muslimani tragaju za utočišem u susjednim državam kako bi pobjegli od decenijama dugog sistematskog progona i dugogodišnje izgnanstvo im predstavlja nadu za preživljavanje. Iako nije moguće odrediti tačan broj izbjeglica u Bangladešu, svima, uključujući u UN-u je poznato da izbjeglice u kampovima pokušavaju preživjeti u izuzetno teškim uvjetima.

Uplate preko PayPal-a mogu se vršiti na sljedeći e-mail/račun Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript


Kampovi u Bangladešu u kojima su smještene Arakanske izbjeglice:

-           Izbjeglički kamp Kutupalong: kamp u kojem je smješteno 12 000 izbjeglica, zvanično priznat od strane UN-a

-           Izbjeglički kamp Nayapara: kamp u kojem je smješteno 10 000 izbjegliga, zvanično priznat od strane UN-a

-           Izbjeglički kamp Leda: kamp u kojem je smješteno 13 000 izbjeglica, zvanično priznat od strane UN-a

-           Nezvanični izbjeglički kamp Kutupalong: kamp u kome se nalazi čak 95 000 izjeglica koje nise izbjeglice pod zaštitom UN-a i vlade Bangladeša. Izbjeglice u ovom kampu su najviše suočene sa nedostatkom hrane, i veliki broj ljudi umire od gladi. Ulaz u kamp je zabranila vlada Bangladeša.

Poznato je i da se više od 100 000 neregistrovanih arakanskih izbjeglica bori za život u šumama i selima po čitavom Bangladešu.

IHH humanitarna organizacija  već deset godina dostavlja donacije turskog stanovništva izblegličkim kampovima u Banladešu i daje pomoć pri osnovnim potrebama izbjeglica. Svake godine, posebno u periodu Kurban-Bajrama i Ramazana, obezbjeđuje im se hrana, obrazovna, zdravstvena, socijalna i kulturna pomoć.

S obzirom na dešavanja s Rohingya muslimanima u Arakanu i inertnost cijele međunaroden zajednice,  udruženje “Solidarnost” priključilo se velikoj kampanji IHH-a organizacije da se materijano pomognu muslimani Burme, ali i da im se obezbjede – vrate prava zagarantovana međunarodnim humanitarnim pravom. Budimo opet svi jedan veliki džemat u borbi za čovjeka nevoljnika. Za pravo i dostojansto čovjeka.

Svi koji žele pomoći,  novčane priloge mogu slati na žiro račun udruženja “Solidarnost” sa nazanakom za “muslimane Burme”

Po završetku akcije sva novčana sredstva bit će uplaćena na račun IHH-a organizacije čiji aktivsti će i ovaj put u naše ime odradti sve što je potrebno  kad je u pitanju  distribucija i podjela humanitarne pomoći.

Više detalja o stradanjima Roingya Muslimana  u izvještaju koji je sačinila IHH-a orgnizacija



IZVJEŠĆE O DEŠAVANJIMA U ARAKANU IHH-a ORGANIZACIJE IZ TURSKE

Ovaj izvještaj detaljno razrađuje nasilje koje se počelo dešavati u Arakanu u junu 2011, pozadinu ovih incidenata i prava Arakanških muslimana. Svrha izvještaja je da upozna javnost sa dešavanjima u ovom regionu, kao i Islamski svijet i međunarodnu zajednicu, te da podstakne odgovorne organe da preduzmu neophodne korake i u konačnici okončaju nasilje u Arakanu.

Incidenti, poražavajućim za ljudsko dostojanstvo se dešavaju u Arakanu već duži niz godina. Skoriji okršaji su koštali života više od 1000 muslimana,a preko 90 000 njih ostali su bez svojih domova. Većina Arkanašana bježi od nasilja tražeći utočište u izbjegličkim kampovima u susjednom Bangladešu. Suočeni sa nezamislivo nehumanim uslovima u ovim kampovima Arkanaški muslimani gube nadu za bolju budućnost. Kala, sedamdesetpetogodišnji Arkanaš, koji je izbjegao iz svog doma u ovakav kamp prije mnogo godina, opisuje tugu jednog izbjeglice: "Očekujemo smrt koja će nas spasiti ove patnje." Da bi stvar bila gora, Bangladeš ne samo da odbija izbjeglice koje dolaze još od juna mjeseca u ovu zemlju, nego i vraćaju one koji su stigli u izbjegličke kampove prethodnih godina. Ovaj izvještaj o nasilju u Arakanu, koje se i danas dešava, pripremljen je nakon intervjua s Arakaškim izbjeglicama, koji su potražili sklonište u različitim zemljama, te informacija koje su obezbijedile organizacije za borbu za ljudska prava, kao i četrnaestogodišnjim iskustvom IHH.a u ovom regionu.

HITORIJA - ARAKAN, koji predstavlja područje od 50.000 kvadratnih kilometara, nalazi se uz granicu Burme sa Bangladešom i obiluje duboko ukorijenjenom historijskom baštinom. Najstarija poznati podaci o Arakanu datiraju još iz trećeg stoljeća prije nove ere. U regionu danas poznatom kao Arakan,  Dhanyawadi i Vesali kraljevstva su utemeljena još u prvom stoljeću nove ere, odnosno trećem stoljeću iste ere.

Islam dolazi u Arakan u osmom stoljeću s arapskim trgovcima. Muslimanski Arapi, koji su bili značajni za pomorsku trgovinu utemeljili su jake trgovačke odnose sa Južnom Azijom, Jugoistočnom Azijom, te Dalekim Istokom. Oni su utemeljili i manje trgovačka čvorišta u regionu koji se protezao od Arakan do Sumatra otoke i Jave. U petnaestom stoljeću, u Arakanu je osnovano Islamsko kraljevstvo, kada je kralj Narameikhla primio Islam, te se ova monoteistička religija počela širiti i na susjedne zemlje.

Burmanska i Britanska okupacija

Pod burmanskom okupacijom, koja je počela 1784. godine, dvije Arkanaške domorodačke grupe muslimani Rohingya i Budisti Rakhine bili su suočeni sa represijom i progonom. Hiljade Arkanaša su pobjegli iz svojih domova da bi izbjegli Burmansku perzekuciju i našli su sklonište na jugu Indije. Britanci su okončali Burmansku vladavinu 1826. godine u Arkanu, te zadržali region pod kolonijalnom vladavinom preko 120 godina.

Dvije etničke grupe su suprotstavljaju jedna drugoj.

Domorodački arkanaški Rohingyas muslimani i Rakhines budisti su živjeli zajedno u miru sve do devetnaestog stoljeća. No međutim, Takinska partija, čiji je cilj bio da zaustavi britansku okupaciju u Burmi, koja je počela 1826. godine, izazvao  je budističke Rakhine protiv Rohingyas muslimana. Kada se Burma 1837. godine odvojila od Indije, doduše sa zadržanom kolonijalnom vladavinom, Thakinsi su preuzeli vlast u Burmi. Zrna mržnje su posijana između etničkih grupa s propagandom da muslimani predstavljaju ozbiljnu opasnost za Budiste, te da bi pridobili zemlju i uništili Budiste, ako ne budu zaustavljeni. Prema tome, Rahkini su ipak željeli da ostanu živjeti pod burmanskom vladavinom mirnim životom, neovisno o muslimanima.

Masakr 1942. godine

Prvi veliki napadi na indijske i bangladeške muslimane počeli su nakon povlačenja Britanaca iz regije. Bespomoćni muslimani su bili prisiljeni da traže utočišta u Indiji i Bangladešu kako bi izbjegli nasilje. Arkanaški budisti počeli su masovno ubijati Rohingyas muslimane nakon što su indijski i bangladeški muslimani napustili zemlju. 28. marta 1942. godine Rakhini napadaju muslimane Chanbilivillage u Minbya opštini, te masakriraju muškarce, žene i djecu mačevima i kopljima. Rakhini koji su ih napadali silovali su žene, nakon čega su ih brutalno ubijali, te pretresali područje prije nego bi ga napustili. Zlato, srebro i druge vrijedne stvari Thakinske vođe su zaplijenjivali, a usjevi  i ostala imovina du bili prepušteni pljačkašima. Kaže se da je Lemro rijeka pocrvenila od krvi nevinih civila.

Tokom 40-godišnjih napada, koji su izbili u gradu Minbya, te se proširili na ostatak Arakanske pokrajine, najmanje 150.000 arkanaških muslimana je ubijeno, a sela su opljačkana i srušena. U  naseljenim  područijima  istočno od Kaladan rijeke, koja su bila većinski muslimanska, ostao je samo mali broj muslimana nakon napada. Masovna stradanja prinudila su mnoge arkanaške muslimane da traže utočište u susjdenim zemljama, naročito Bangladešu. Događaji koji su se zbili, 1942. godine učinili su suživot u budućnosti praktički nemoguć za Rohingya i Rakhine, dvije bratske nacije sa zajedničkom historijom.

Napadi se nastavljaju

Antifašistički narodno oslobodilački savez, koji je imao značaju ulogu u nezavisnoti Burme, otpustio je  mnogo muslimana i zamjenio  ih arkanaškim budistima ubrzo nakon sticanja nezavisnosti. Ohrabreni od strane antimuslimanske politike države, Budisti pojačavaju napade na muslimansku zajednicu bez suočavanja i sa kakvim zakonskim mjerama od strane države. Čak štoviše, vlast ograničava kretanje Rohingya muslimana, koji pokušavaju izbjeći nasilje, iz Maungdawa, Bathidaunga i Rathedaunga u Akyab (oficijelno Sittwe), ostavljajući hiljade muslimana na milost i nemilost agresvnih budista. Čak i prije oporvaka od masakra, koji se desio 1942. godine muslimani su se našli na meti još jednog napada Burme 1947. godine. U tom periodu određene muslimanske grupe pružile su oružani otpor burmanskoj državi, ali bezuspješno. 1954. godine kada su muslimanske grupe bile moćnije i organizovanije, burmanska vojska poduzima novi krvavi napad, nazvan Operacija Monsun, koji uklanja muslimanske sile. Iste godine, hiljade muslimana su bili ubijeni ili deportirani iz zemlje koja je potpomagala Mudžahide.  Tokom 1959. godine  u gradovima s većinskim muslimanskim stanovništvom, Buhidaungu i Maungdawu, premijer je obećao ravnopravnost muslimanima, nakon čega muslimanski Mudžahidi ostavljauju oružje i predaju se državi.

Vojni udar 1962. godine

Savladavanje muslimana u Burmi nastavlja se istom mjerom do udara 1962. godine. Te godine vojska preuzima i nacionalizira sva privatna preduzeća i banke. Kao rezultat ovoga, muslimani, koji su upravljali glavnim preduzećima u Arakanu do te godine, izgubili su ekonomsku moć. Vođa udara general Ne Win, objavio je brojne obavijesti Arakanskim vođama s namjerom ograničenja kretanja lokalnih muslimana. Mediji, koje je kontrolisala država počinju s propagandom emitirajući u javnost tvrdnje da Rohyngya muslimani nisu domorodačko stanovništvo Arakana, te podstiču arkanaške budiste da djeluju protiv njih. Takva emitovanja s jedinim ciljem okretanja budističkih Rakhina protiv Rohingyas muslimana, pojačala su tenzije u regionu. Nakon preuzimanja vlasti Ne Win daje budistima vlast nad Arakanskom upravom. Skoro svi muslimanski policijski oficiri, koji su radili u pograničnim područijima bivaju premješteni u udaljene dijelove zemlje. Muslimanskim službenicima su prijetili otkazom i premiještanjem ne sjever Arakana. Svi, osim nekolicine Rohingya službenika i nastavnika bivaju premiješteni, zajedno sa Burmancima i Rakhinima, koji su migrirali u region prije nekoliko godina iz istočnom Pakistana. Vojni režim ukida Mayu Frontier Upravu i donosi režim koji je pod kontrolom centralne Vlade. Sve veće ekonomske restrikcije bivaju nametnute muslimanima, a budistički Rakhini preuzimaju gradsku trgovinu, koju su nekad kontrolisali muslimani.

U ovom periodu vojna hunta sve više izražava nepoštovanje prema pravima muslimana. Postalo je uobičajno da vojska zadržava muslimanske vođe preko noći, te da ih puštaju tek nakon što bivaju mučeni. Nepravda prema muslimanskim zajednicama bivaju odobravane od strane vlasti. S podrškom Burmasnkih vlasti, Rakhini budisti počinju s napadima i svojatanjem posjedništva muslimana  kada god su to željeli. Kada bi se musliman požalio policiji često bi se morao da se brani od neosnovanih optužbi. Obeshrabreni maltretiranjem od strane policije, muslimani odustaju od traženja pravde. Dočepavši se vlasti vojna hunta lansira nemilosrdnu ofanzivu pod nazivom "Imigracijska istraživačka operacija". Fizička mučenja, zlostavljanja žena, iznuđivanja i slična maltretiranja postali su dio svakodenvice. Mnogo nevinih ljudi bivaju obilježeni kao ilegalni imigranti, te potom uhapšeni. Hiljade drugih bivaju prinuđeni da napuste svoje domove u Kyauktawu, Mrohaungu, Pauktawu, Myebonu  Minyi, te bivaju deportovani u Bangladeš.

Operacija Kraljevski zmaj

Sa operacijom "Kraljevski zmaj", u martu 1978. godine burmanska vlada je željela da zastraši muslimane i natjera ih da napuste Arakan. Operacija je lansirana u najveće muslimansko selo u gradu Akyab i izazvala je komešanje u čitavoj regiji. Vijesti o muslimanima, koji bivaju uhapšeni u Akyabu, miškarcima,ženama i djeci, koji bivaju silovani i ubijeni, brzo se šire preko čitavoh sjevernog Arakana. Policija i činovnici za imigrantski nadzor u Namagami timu, koje je organizovala vojska, stižu do Buthidaung regiona i teroriziraju lokalnu zajednicu. Stotine muslimanskih muškaraca i žena bivaju uhapšeni, mnogi i ubijeni nakon maltretiranja, žene bivaju i silovane.

Arkanaški muslimani, koji bivaju terorizirani kroz brutalne napade, više nemaju sigurnost života i imovine,  prinuđeni su da napuste svoje domove da bi zaštitili svoju čast. Rohinge su krenuli prema bangladeškoj granici teškim putem, ali još jednom se nalaze  na meti budističkih Rakhina i sigurnosnih sila, te sva njihova imovina biva zaplijenjena. Većina muslimana koja je uspjela izbjeći iz Arkana bivaju ubijeni dok su bježali. Oni koji su uspjeli doći do Naf rijeke, koja označava bangladeško-burmansku granicu, bili su prinuđeni da traže spas u opasnim vodama ove rijeke, nakon što je na njihove brodove pucano. Tokom ovog perioda, preko 300.000 Arkanaških izbjeglica stiže u Bangladeš i biva smješteno improvizirane kampove. Budući da se Nagaminske jedinice povlače iz evakuisanih sela, Rakhini, koji su zaplijenili i zapalili kuće tamošnjih muslimana, te ukrali njihovu stoku, se useljavaju.

Budimizacija Arakana

Država Mianmar, koja želi izbrisati muslimasnko nadlijeđe u zemlji i potpuno preoblikovati regiju, gradi Budističke hramove na skoro svakom uglu sjevernog Arakana. Brdskim plemenima Murunga, Chakma i Saaka biva naređeno da se nastane na zemlji uzetoj od muslimana i budistički Rakhinei koji dolaze iz Arakana, čak i iz Bangladeša, bivaju smješteni u regije nekada naseljene muslimanima. Suočeni s agresijom nasilničkih doseljenika, koje podupire vlast, arkanaški muslimani počinju da migriraju iz Arakana. Od 1990. godine, do danas, stotine hiljada Arkanaša je izbjeglo u susjedni Bangladeš da bi izbjegli pritisak i  progon. Muslimanska sela bivaju evakuisana, kako bi bili ponovo sagrađeni kao modeli naselja, ali budistički Rakhini su smješteni u evakuisanim selima. Kao dio propagande da učini Arakan budističkim, ime Arakan biva promijenjeno u Rakhin, a ime glavnom grada se mijenja iz Akyab u Sittwe.

Kršenje prava do dan danas

Masakri

Burmanska vlast u Arakanu utabala je put za period obilježen kršenjem prava Rohingya naroda. U masakru 1938. godine, hiljade Arkanaških muslimana biva ubijeno i više od 500.000 biva prinuđeno da napusti svoju domovinu. 1942. godine muslimani postaju meta novog masakra, koji je odnio 150.000 života ovih ljudi. Ukupan gubitak napada na muslimane 1947. godine, Monsunska operacija 1954. godine, te Kralj Zmaj operacija 1978. godine iznosi 10.000. Zastrašivanja i napadi na Arkanaške muslimane su se nastavili do dan danas.

Nezakonito kažnjavanje, mučenje i maltretiranje

U godinama koje su slijedile nakon udara 1962. godine, Rohingye postaju predmeti nezakonitog kažnjavanja, mučenja i maltretiranja. Zajedničke molitve i običaji klanja kurbana bivaju napušteni. Poznato je da je tokom 1978. godine operacija Kraljevski Zmaj veliki broj muslimanskih žena, muškaraca i starijih ljudi biva izloženo torturama, zatvaranju i egzekuciji. Arakanese Muslimani se i dalje suočavaju sa nezakonitim privođenjima, torturama i maltretiranjima.

Religijska i etnička diskriminacija

Opoziv za državljanstvo

Situaciju Arkanaškim muslimana pogoršale su posljedice udara 1962. godine. Većina komercijalnih poduzeća, koja su posjedovali Rohingye do tad, bivaju nacionalizirani, što značajno umanjuje ekonomsku moć muslimana. Medije, koje kontrolira država, počinju da prikazuju Rohingyas kao strance, a muslimani u vlasti bivaju zamijenjeni budistima.

Pitanje Arkanaških muslimana nije samo problem Burme. Vojni režim podvrgnuo je etničke manjine Burme, gdje je 64 domorodačkih naroda, i više od 200 jezika i dijalekata, sistematskom pritisku i diskriminaciji. Etnička struktura Burme je: 68% Bamari, 9% Shani, 7% Kareni i 4% Budisti Rakhini, 3% Kinezi, 2% Moni, 2% Indijci i 5% ostale etničke grupe, među kojima su Arkanaški muslimani (Rohinge).  Činjenicu da su Arkanaški muslimani, Šani i Akreni podvrgnuti sistematskom istrebljenju od strane Burme, su potvrdile i internacionalne institucije.

Etničke grupe su suočene sa zvaničnom diskriminacijom u školama, vladinim ustanovama. Kultura, jezik, historija i identiteti pripadnika ovih etničkih grupa su ograničeni ili čak potpuno napušteni. Članovi etničkih zajednica korišteni su za prinudni rad od strane vojske i suočavaju se sa uvrijedljivim tretmanom na poslu. Ovi ljudi su tretirani izuzetno loše i ponekad plaćaju cijenu svoje etničke pripadnosti svojim životima. Arkanaški muslimani su najteže pogođeni diskriminativnom i restriktivnom politikom.

1982. godine Zakon o državljanstvu izostavio je Rohingye sa liste etničkih grupa, označavajući ih kao strance na njihovoj zemlji. Danas Rohingye i dalje nisu priznati kao stanovnici Burme. Oduzevši im državljanstvo, Rohingyama u uskraćena osnovna ljudska prava. Tih godina, vlada je otvoreno podržala antimuslimanske pobune. Rohingye su spriječeni da putuju izvan svojih gradova; oni koji su živjeli u sjevernom Arakanu bili su prinudno izmešteni iz svojih domova, natjerani na prisilni rad i podvrgnuti mučenjima.

Gradnja novih naselja i premiještanje muslimana

Najteže kršenje prava koje su Arkanaški muslimanu doživjeli od strane burmanskog militarnog režima bila je zaplijena imovine nakon što su bili protjerani iz svojih domova, a Budisti smješteni, pod paravanom novog modela sela.  Muslimani su bili prisiljeni da rade na konstrukciji tih sela. Sela su građena od materijala oduzetog od muslimana i nove kuće su građene tako da liče na stare budističke kuće. Budisti, koji su živjeli u Arakanu, u centralnoj Burmi, čak i u Bangladešu bili su ohrabrivani da se presele u sjeverni Arakan, gdje žive muslimani, s namjerom da se smanji dominantan broj muslimana u toj regiji.  Budsiti su nagovarali čak i svoju rodbinu da se seli s njima. Skloništa, posjedi, čak i stoka za nove doseljenike je obezbjeđivano od zaplienjene imevine muslimana. 25. marta, 1999. godine, 34 nova doseljenika su dovedeni iz Buthidaunga u Akyab. Prije njihovog dolaska, vlast je primorala muslimane da naprave određene promijene u svojim selima, tako da bi više ličila na stara budistička sela, čak su i statue Bude podizane u različitim dijelovima sela. U februaru, 2005. godine, vojno vijeće je naredilo Arkanaškim muslimanima da sagrade ogradu oko svojih sela, te ih tjeralo da radi.

Evakuisana Rohingya sela naseljavaju budisti i većina iseljenih Rohingya seli iz Arakana. Danas Rohingya zajednice u Arakanu žive u izuzetno teškim uslovima. Burmanska vojna hunta potiče Arkanaške Budiste protiv muslimana i vrši pritisak na njih. Ova politika uključuje iseljavanje muslimana s njihovih posjeda i naseljavanje Budista na ista, zaplijenu imovine muslimana, prinudni rad muslimana, zatvaranje džamija i sprječavanje gradnje novih, kao i zabrana kretanja. Česti činovi nasilja se dešavaju u selu kao rezultat okretanja budista protiv muslimana.

Cilj doseljavanja Budista u muslimanska sela i gradove je smanjenje procenta Arkanaških muslimana, tako da oni ne budu u mogućnosti da traže autonomiju unutar Burme. Uništavanje islamskog naslijeđa u Arakanu i preoblikovanje ovog grada u budističku zemlju je zapravo plan. Vojni režim ne samo da mijenja demografiju Arakana i iskorištava muslimane, nego i osigurava oružanje budističkim doseljenicima u tom području i podstiče ih da vrše raciju u muslimanskih naseljima.

Zabrana kretanja

Arkanaški muslimani nemjau slobodu kretanja u svojoj državi. Muslimani, koji su naseljeni u gradovima izvan Akyaba imaju zabranu ulaska u Arkanaški glavni grad, Akyab i to na čitavoj njegovoj površini, čak i u slučaju hitne medicinske pomoći. Takođe im je zabranjeno da putuju u Burmanski glavni grad, Rangun pod bilo kojim uslovima.Muslimanima nije dopušteno da posjećuju susjede u okolnim gradovima i selima. Muslimani bez pasoša, ponekad čak i oni sa legalnim pasošima su priniuđeni da napuste autobuse ili vozove. Naprijemjer u februaru 2011. godine, osam musliamna koji su putovali iz Rengona bili su zadržani od strane policije zbog putovanja izvan Arakana iako su imali putovnu dozvolu, i potom su bili osuđeni na sedam godina zatvora.

Zabrana braka

Muslimani su suočeni sa brojnim zabranama kada žele da se vjenčaju. Muslimani moraju da prođu kroz desetine procedura da bi dobili dozvolu da se vjenčaju, što jako otežava muslimanima da stupe u brak. Značajan dio politike Burmanske vlasti po pitanju smanjenja muslimanske populacije, pravi probleme u sklapanju brakova,  zbog čega nastaju ozbiljni društveni problemi za muslimane.  Vlast zahtijevaju od parova da plate visoke takse da bi dobili dozvolu za brak. Muškarci i žene, koji žele da stupe u brak moraju platiti između 50 i 300.000 kijata.  Period čekanja za dozvolu je prosječno 2 do 3 godine, a oni koji ne plate taksu nemaju pravo da se vjenčaju, a ponekad čak i oni koji plate taksu ne dobiju dozvolu. Iz tog razloga neki parovi prelaze granicu u Bangladeš i vjenčavaju se ilegalno.

Destrukcija kulturalnih i historijskih znamenja i vrijednosti

Arkanaški muslimani su imali bogato islamsko naslijeđe u ovoj dražavi, utemljeno još u prošlosti. Rohingya jezik je član Indo-europske grupe jezika i veoma je sličan jezicima koji se govore u južnom Bangladešu. Pripadnici Rohingya naroda koristili su arapsko pismo oko 300 godina. Kovanice koje su Arkanaški kraljevi kovali sadržavali su tragove islamskog vjerovanja na arapskom jeziku. Arkanaško kulturalno naslijeđe, baš kao i naslijeđe manjina u Mianmaru, biva uništavano u sklopu Mianmarizanske politike od strane Burmanaca. Kultura Burmanskih muslimana, a pogotovo kultura Arkanaških muslimana je smatrana stranom "Burmanskom kulturom". Burmanski muslimani su čak pod pritiskom da promijene svoja imena. Rukotvorine koje datiraju još iz perioda islamske vladavine u Burmi bivaju uništeni, a imena mjesta bivaju promijenjena. Na primjer, Arakan je promijenjeno u Rakhine, a Akyab u Sittwe. Džamije i religijske škole, koje se nalaze na svakom ćošku Arakana i zauzimaju značajnu ulogu u Rohingskoj kulturi i religiji, bivaju ili uništeni ili u njihovim dvorištima bivaju podizani Budistički hramovi.

Pritisak na Kršćane i Budiste

Burmanski kršćani, naročito oni koji žive u ruralnim područjima, imaju zabranu sprovođenja svojih vjerskih rituala. Religijske vođe se slažu da je religisjka diskriminacija,politički sankcionisana, jedan od najvećih razloga ovog problema. Burmanski katolici su članovi plemena koji se suprotstavljaju vojnoj hunti, što objašnjava restrikcije na koje onda nailaze.  Još jedan pokazatelj religijskog progona je vršenje pritiska čak i na budističke svećenike, iako je većina stanovništva upravo Budisti, a ova religija j i službeno propagirana.  Razlog za supresiju Budističkih svećenika je suprotstavljanje tiraninskoj vojnoj hunti. Iako je preciznost i vjerodostojnost izvještaja iz Burme diskutabilna, broj pritvorenih svećenika se procjenjuje na oko 300.

Izbjeglički problemi

Danas, zbog pritiska vojničkog režima, stotine hiljada Arakanskih Muslimana živi kao izbjeglice izvan Burme. U Pakistanu ih je 200 000, od kojih nisu svi izbjeglice, dok ih je u Saudijskoj Arabiji 500 000, a u Maleziji 10 000. Iako je potpisnik Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, Malezija tretira sve izbjeglica zajedno sa Arakanskim, kao ilegalne imigrante, te im odbija dati status izbjeglica. Ipak 2004. godine,  Malezija im je dala dozvolu da ostanu u državi gdje još uvijek i žive, iako  nemaju status izbjeglica. Država sa najvećim brojem Arakanskih izbjeglica je Bangladeš, gdje UNHCR ima zaštitnički program. Zbog progonstva Burmanskih vlasti je, između 1991. i 1992. godine, u  Bangladeš koji je ionako mala, prenaseljenja i siromašna država, imigriralo oko 300 000 Arakanskih muslimana.

UN je 28.aprila, 1992. godine inicirao ugovor o dobrovoljnom i sigurnom povratku arakanskih izbjeglica između Burme i Bangladeša, međutim vlade nijedne države nisu poduzele neophodne mjere za nadgledanje povratka niti za podsticanje i pomoć istog.

Od svih izbjeglica u Burmu se iz Bangladeša 1996. godine vratilo samo 23 000. Međutim, imigracija u suprotnom smijeru se nije zaustavila. Iste godine, još 10 000 do 15 000 Arakanskih izbjeglica je prebjeglo u Bangladeš, dok je istovremeno 5000 Arakaneza prebjeglo u državu kako bi izbjegli prisilni rad, visoke poreze, silovanje i stalna ugnjetavanja. Oko 500 ljudi iz ove grupe je odmah po ulasku u Bangladeš bilo deportovano nazad u Burmu.

Većini izbjeglica koji su stizali u Bangladeš nije bilo dozvoljeno ući u kampove. Arakanezi koji nisu imali drugog izbora osim povratka u Burmu su se ipak odlučili ostati u šumama ili u iznimno siromašnim i neuvjetnim dijelovima Bangladeša.

Vlasti Bangladeša su u maju 2003. godine pojačali pritisak na dva izbjeglička kampa i do 2005. godine deportovali 230 000 izbjeglica, protiv njihove volje, nazad u Burmu. Najodgovorniji za deportaciju izbjeglica natrag u Burmu bio je UNHCR, koji je tu odgovornost namjeravao prebaciti na vlasti Bangladeša.

Prema zvaničnim izvještajima, pod zaštitom UNHCR-a je u Bangladešu 2005. godine živjelo 20 000 izbjeglica u kampovima u Najapari i Kutupalongu, u južnom Bangladešu, od toga 12 000 u Najapari i 8 000 u Kutupalongu. Međutim ove cifre predstavljaju samo vrh ledenog brijega. Hiljade Arakaneza jos uvijek bježe u Bangladeš kako bi izbjegli tlačenje od strane Burmanskih vlasti. Većini nije dozvoljen ulaz u kampove te se snalaze kao ilegalne ekonomske izbgjeglice u državi. Broj neregistrovanih ilegalnih imigranata, prema Bangladeškim medijima, iznosi 200 000, dok Arakansko historijsko društvo taj broj precjenjuje na 300 000. Ovi neregistrovani imigranti pokušavaju preživjeti u iznimno teškim uvjetima, bez ikakve pomoći van kampova na granici Bangladeša i Burme. Arakanski muslimani koji nisu pod zaštitom Burme niti Bangladeša rade ilegalno u tvornicama bez ikakvih prava i adekvatnih uvjeta rada i žrtve su stalnog tlačenja i nasilja sigurnosnih snaga.

Vlasti Bangladeša primoravaju izbjeglice na povratak u Burmu ucjenom i manipulacijom, davajući im opciju da potpišu ugovor o povratku u Burmu ili u suprotnom bivaju zatvoreni. Poznato je i da su porodice koje odbiju povratak kući izložene mučenju, bivaju im oduzeti dokumenti i razmješteni su u različite dijelove kampova, a svoja skloništa nalaze uništena. Razdvajanje članova porodice ima razarajuće efekte. Mnogi muškarci umjesto povratka u Burmu bježe iz kampova ostavljajući žene i djecu bespomoćne. UNHCR obično ne reaguje u ovakvim i sličnim slučajevima, tako da su izbjeglice prepuštene same sebi.

Pokušaj potpisivanja ugovora o pomoći Arakanskim izbjeglicama od strane Bangladeša, UNHCR-a i Burme je propao i sva predložena rješenja su ostala na papiru. Glavni razlog je neuspjeh pronalaženja izvora problema i ovi pokušaji su samo dodatno zakomplikovali slučaj.

Zakon o državljanstvu, donesen 1982. godine, od strane vojnih vlasti Burme deklariše sve arakaneske Muslimane ilegalnim imigrantima i mijenja njihove lične dokumente sa novima koji im ne priznaju državljanstvo. Ovaj zakon je Muslimane učinio strancima u njihovoj domovini. Postojeća i predložena rješenja su više orjentisana prema oslobađanju vlade i institucija njihove odgovornosti nego prema traženju prava i pomoći za muslimanske izbjeglice.

Plan UNHCR-a iz 2003. Godine, koji je imao za cilj rješavanje glavnog problema Arakaneskih muslimana, odnosno njihovog statusa u domovini zajedno sa donošenjem bilo kakve dobrobiti za muslimane, nije uspio.

Organizacije za ljudska prava, koje svjedoče kršenje prava muslimana, su UNHCR-u kao i vladama Bangladeša i Burme predložile brojna rješenja. Ove organizacije se bore i lobiraju za prestanak mučenja izbjeglica u kampovima i prestanak deportacije izbjeglica nazad u Burmu gdje su im uskraćena najosnovnija životna prava. Predložena rješenja obuhvataju i apel na vladu Bangladeša da odobri Ženevsku konvenciju iz 1951. godine koja se odnosi na status izbjeglica zajedno sa Dodatnim Protokolom iz 1967 o pomaganju arakaneskih izbjeglica dok se u Burmi ne steknu adekvatni uvjeti za siguran povratak i zaštitu izbjeglica. Prijedlozi takođe zahtijevaju garanciju nadležnosti UNHCR-a za nadgledanje i procjenu da li je povratak izbjeglica u Burmu dobrovoljan ili prisilan, kao i saradnju sa glavnim institucijama za kreiranje i unapređenje sigurnosti izbgjeglica i povratnika.

Incidenti od juna, 2012. godine

Posljednji incidenti su izbili 3. Juna 2012. godine, kada su budistički ekstremisti ubili deset Muslimana na putu iz prijestolnice Akyab do grada Manugdaw. Stotine muslimana se okupilo u centralnoj džamiji u Maungdawu na protestu povodom ubistava, što su ekstremni Budisti i Burmanska policija vidjeli kao prijetnju sigurnosti te napali lokalne Muslimane, od kojih su mnogi ranjeni i ubijeni. Policija Burme je taj protest ocijenila kao ustanak protiv države i naredila kažnjavanje Muslimana koji su učestvovali u incidentu. Zajedno sa budističkim ekstremistima, policija je počela iznenadno napadati muslimanska sela i gradove.

Više od 300 muslimanskih sela, džamija i škola je zapaljeno i uništeno pod izgovorom da su bila skrovište za bjegunce i kriminalce. Džamije su opkoljene i uništene od strane budističkih ekstrenmista. Prema navodima nezavisnih organizacija za ljudska prava, od početka nereda u junu, oko 1000 ljudi je ubijeno, a na hiljade muslimana protjerano iz svojih domova i sela u šume. Neki muslimani su pokušali doći brodovima preko rijeke Naf i Indijskog okeana do Bangladeša, ali im je vlada Bangladeša zabranila ulazak u zemlju i stotine muslimana su uzgubili život na moru. Prijavljeno je i da su neki ranjenici tajno ušli u Bangladeš koristeći lična sredstva kako bi dobili neophodnu medicinsku pomoć. Veliki broj Arakaneza u kritičnom životnom stanju je bez ikakve pomoći izgubilo borbu za život.

Uz pomoć Nasaka-e, Burmanske granične policije, Hlu-tin-a, pobunjeničkih snaga i policije, Rakhine budisti su pokušavali ukloniti i uništiti mjesto Rohingya. U vremenu policijskog sata, snage bi obilazile sela Rohingye, palili kuće, i ubijali svakoga ko bi pokušao pobjeći. Nezavisni izvori izvještavaju da su mnogi ljudi iz Rohingye spaljeni u svojim kućama i njihova tijela odvezena u kamionima, dodajući da nije moguće tačno odrediti broj žrtava nad kojima je izvršen masakr. Izvještaji iz područja poznatog kao Peta zona u Arakanu govore da je najmanje jedna džamija i veliki broj sela spaljen i uništen. U Burmi ne postoji niti jedna nezavisna medijska organizacija, već samo jedan medijski izvor koji prenosi priče i stavove vlade.

Izvještaji nezavisnih organizacija govore i da je u područjima u kojima je na snazi policijski sat nezakonito zaplijenjena imovina stanovnika Rohingye od strane Rakhina i da sanovništvo živi u stalnom strahu. Izvori takođe izvještavaju da još nije najavljeno i poznato ukidanje policijskog sata i opsade ovog područja. Kada noć padne, ljudi bez domova primorani boraviti na ulicama postaju mete snaga sigurnosti. Oko 4 miliona Arakaneza je suočeno sa mogućnošču deportacije, kao i sa konstantnim nasiljem dok njihovi domovi bivaju napadnuti i uništeni. U regionu trenutno vlada veoma ozbiljna humanitarna kriza.


ZAKLJUČCI, ANALIZE I SUGESTIJE

Utvrđeno je da je u Arakanu na snazi religijski i etnički motivirano ukorijenjeno nasilje u porastu koje predstavlja oficijelnu politiku.

Nedavni sukobi religija su uzrokovali više od 1000 oduzetih muslimanskih života i ostavili preko 90 000 Muslimana bez doma.

Činjenica da je objavljivanje glasačkih listića za izbore 2012. zakazano kasnije ove godine, jedan je od glavnih razoga za nedavne napade na Muslimane u Burmi. Budisti pokušavaju nasilno smanjiti broj muslimanskog stanovništva u pokrajini Rohingya, kako bi imali što veću političku nadmoć.

Sistematsko nasilje nad Arakanskim muslimanima od strane vlasti Burme je okarakterisano kao genocid. Zločini protiv čovječnosti se trenutno izvršavaju u Arakanu. Ujedinjene nacije kao i međunarodne organizacije za ljudska prava trebaju uputiti apel na vladu Burme da prestane vršiti pritisak na muslimane.

Arakanski Muslimani bježe u susjedne zemlje kako bi se spasili rastućeg nasilja sa kojim su suočeni. U Bangladešu je trenutno 28 000 registrovanih i 500 000 neregistrovanih Arakanskih izbjeglica. Burma je od strane Kine, SAD-a i Rusije ocjenjena kao strateško područje, tako da Kina na dozvoljava da SAD vrši bilo kakav uticaj u državi sa kojom Kina graniči. Sa druge strane SAD-e želi imati aktivnu ulogu u slučaju krize između Burme i Kine.

Pod ovakvim okolnostima rješenje problema Arakanskih muslimana je povezano sa rješenjem problema opozicije u Burmi i drugih etničkih grupa u državi. Ovaj problem je usko vezan sa postojanjem restriktivnog režima u Burmi nedozvoljavanjem slobodnog političkog izbora etničkim grupama. Ako se situacija ne promjeni, osnovna životna prava arakanskih izbjeglica u različitim državama, pogotovo onih u Bangladešu kao i arakanskih Muslimana nastavljaju biti ugrožena.

Muslimani Rohingya-e koji imaju status stranih lica u svojoj domovini od 1982.godine i kojima se izdaju identifikacijske karte kao najevidentniji dokaz diskriminacije, trebaju dobiti natrag status državljana Burme. Prisilni rad i prisilno istjerivanje Muslimana iz njihovih sela koje onda naseljavaju Budisti mora prestati.

Ekonomski, politički i vojni odnosi unutar vlade Burme trebaju biti stavljeni u središte pažnje i trebaju se poduzeti sve neophodne mjere kako bi prestala podrška ugnjetavanju od strane vlade.

Iako pritisak međunarodne zajednice na Brumu nije lišen nekih međunarodnih, strateških interesa, smjena trenutnih vlasti Burme sa liberalnijom vladom će do neke mjere olakšati patnje Muslimana u Arakanu i arakanskih izbjeglica i ilegalnih imigranata u raznim državama, a posebno Bangladešu.

Međunarodna zajednica mora momentalno stati u kraj neprestanom tlačenju muslimana u Burmi. Države trebaju zalediti sve ekonomske odnose sa Burmom dok se ovaj cilj ne postigne.

Istovremeno treba poduzeti korake da prestane privilegovana eksploatacija državnih prirodnih resursa, pogotovo zaliha dragog kamenja koje su korištene u političke svrhe.

Islamske države moraju okončati šutnju te jasno dići glas i reagovati protiv progonstva arakanskih Muslimana. Islamski učenjaci trebaju povesti muslimansku zajednicu i objaviti jasne stavove, te podsjetiti muslmane na njihovu odgovornost da reaguju i ustanu protiv progonstva arakanskih Muslimana koje je u toku.

Turska treba na različitim nivoima preuzeti inicijativu da se zaustave ugnjetavanja i tlačenja arakanskih Muslimana.

Međunarodne humanitarne organizacije trebaju imati pristup Arakanu i izbjegličkim kampovima van Arakana kako bi mogli adekvatno dostavljati neophodnu pomoć.

Područje unutar granica Burme treba biti otvoreno za organizacije za ljudska prava i međunarodne posmatrače.

Budisti iz čitavog svijeta moraju reagovati i biti aktivni u nastojanjima da se zaustave tlačenja u Burmi.

Okončanje kršenja ljudskih prava koja su već pomenuta kao i onih tokom nedavnih indcidenata, zajedno sa kažnjavanjem zločinaca jeste odgovornost međunarodne zajednice.

 http://www.ihh.org.tr/uploads/2012/arakanraporu-en.pdf