Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Potresna priča o Nadiji, zatvorenici Abu Graiba: Patnjom do džennetskih vrtova

Da, ja sam suicidalna!

"Uzalud sam pokušavala da ubijedim prevodioca koji je bio u pratnji američke patrole, da sam ja samo gost. Plakala sam i molila, čak sam se i onesvijestila od straha na putu prema zatvoru Abu Graib... Odgledala sam snimak sa mučninom i onda mi je ona rekla 'Bog te je stvorio zarad naše zabave!'. Tu me ja preplavio bijes i ja sam je napala, uprkos mom strahu..."

Možda ste zaboravili na Nadiju, djevojku koju su silovali okupatorski psi u zloglasnom zatvoru Abu Graib!? Da vas podsjetimo, ovo je njena priča onako kako je ona kazuje. Ona se nakon puštanja iz zatvora nije bacila u naručje svoje porodice, kao što bi učinio svaki drugi ožalošćeni i tlačeni zatvorenik, zatvorenik koji izgara za svojom porodicom.

Nadia je pobjegla iste sekunde nakon puštanja iz zatvora, ne zbog osjećaja stida koji bi je pratio, već zbog onoga što se dešavalo iračkim ženskim zarobljenicama koje su zlostavljane, silovane i mučene od strane američkih plaćenika u zatvoru Abu Graib, zatvoru čiji zidovi pripovijedaju tužne i užasne priče njegovih zatvorenika, ali ono što nam Nadia govori nije „priča“... to je istina!

Nadia počinje svoju priču, onako kako je objavljena u časopisu „Al-Wassat“:

„Kada sam bila u posjeti svojim rođacima, bili smo iznenađeni zbog racije koju je izvela američka okupatorska vojska i pri pretresu te kuće su pronašli određenu količinu lahkog naoružanja. Zbog toga su uhapsili sve one koji su bili u kući, uključujući i mene.

Uzalud sam pokušavala da ubijedim prevodioca koji je bio u pratnji američke patrole, da sam ja samo gost. Plakala sam i molila, čak sam se i onesvijestila od straha na putu prema zatvoru Abu Graib.“

Nadia dalje govori: „Smjestili su me u prljavu ćeliju, tamnu i samotnu, očekivala sam da će me pustiti nakon istrage koja će pokazati da nisam počinila nikakav zločin“.

Ona još dodaje, dok joj se suze kotrljaju niz obraze, koje su dokaz njene iskrenosti i užasa kroz koji je prošla:

„Prvi dan je bio težak, a i nisam bila navikla na neprijatne mirise pošto je ćelija bila vlažna i mračna, a još više zbog straha koji me sve više obuzimao. Smijeh vojnika izvan ćelija je samo učinio da se još više bojim, bila sam prestravljena zbog onoga što me je očekivalo, po prvi put sam osjetila da sam se našla u velikoj nevolji i da sam kročila u svijet nepoznatih mjerila, i da iz njega neću izaći ista kao kada sam ušla.

Usred ovog razmišljanja i miješanih misli, začula sam ženski glas sa arapskim akcentom, glas vojnika američke okupatorske armije. Odmah je rekla: „Nisam ni mogla zamisliti da su irački trgovci oružjem žene“.

Čim sam progovorila da joj objasnim okolnosti incidenta, počela me je žestoko udarati, plakala sam i uzvikivala: „Allahu... ja sam nevina... nevina“. Tada je žena vojnik počela da psuje i da me proklinje riječima koje nisam očekivala da ću ikada čuti, onda se počela ismijavati sa mnom, govoreći mi da me je gledala preko satelita po cijeli dan i da američka tehnologija može da prati njihove neprijatelje čak i u njihovim spavaćim sobama.

Onda mi se nasmijala i rekla: „Gledala sam te čak i dok si vodila ljubav sa svojim mužem“.

Rekla sam joj zbunjenim glasom: „Ja nisam udata...“, nakon toga me je tukla više od sat vremena i natjerala me da popijem čašu vode za koju sam kasnije saznala da je bila pomiješana sa jakim uspavljujućim sredstvom. Probudila sam se tek nakon dva dana i vidjela da sam gola i odmah sam znala da sam izgubila nešto što mi ne može nijedan zemaljski zakon nadoknaditi, bila sam silovana.

Postala sam histerična, počela sam jako lupati glavom od zid, zatim su u ćeliju ušla petorica vojnika na čelu sa njom, počeli su me tući i silovati dok su se smijali i puštali glasnu muziku. Kako su dani prolazili, silovanja su se ponavljala skoro svakodnevno i svaki naredni put su smišljali brutalniji način od prethodnog.

Nadia je dodala je još i ovo, kako bi opisala užasne postupke američkih kriminalaca: „Nakon skoro mjesec dana, američki vojnik, crnac, ušao je u ćeliju i dobacio mi dva komada američke vojne odjeće i rekao mi sa izlomljenim arapskim naglaskom da ih obučem. Nakon što mi je stavio vreću na glavu odveo me je do kupatila gdje su se nalazile cijevi sa toplom i hladnom vodom i rekao mi da se istuširam, zatvorio je vrata i otišao.

Uprkos svoj malaksalosti i bolu koji sam osjećala, uprkos velikom broju modrica koji su se nalazili po mom cijelom tijelu, pustila sam nešto vode po tijelu i prije nego sam završila taj crnac je ušao u kupatilo dok sam se tuširala. Preplašila sam se i od straha sam ga udarila nekakvom posudom po licu, njegov odgovor je bio grub. Okrutno me je silovao i pljunuo mi je u lice. Vratio se sa još drugom dvojicom i odvukli su me u nazad u ćeliju. Njihov tretman se nastavio... silovali su me desetak puta na dan, što je ostavilo traga na mom zdravlju.

Nadia nastavlja sa otkrivanjem zlodjela nad iračkim ženama: „Nakon više od četiri mjeseca, kod mene je došla žena vojnik, razlikovala sam je od ostalih vojnika po tome što se zvala Marija, i ona mi je rekla da se danas nalazim pred zlatnom prilikom... Visoko pozicionirani oficiri će nas danas posjetiti, ako se budeš odnosila pozitivno prema njima... mogli bi da te puste, pogotovo zato što smo sigurni da si nevina.“

Rekla sam joj: „Ako ste sigurni u moju nevinost, zašto me ne oslobodite i pustite da idem?“.

Uzviknula je na mene nervoznim glasom: „Jedini način kojim možeš osigurati izlazak je da surađuješ sa njima!“.

Odvela me je u kupatilo da se okupam. Nadgledala je moje kupanje sa teškom palicom u ruci udarajući me s njom svaki put kada bi odbila da se pokorim njenim naredbama. Dala mi je kutiju sa kozmetikom i upozorila me je da ne plačem jer bih mogla pokvariti šminku. Odvela me je u jednu malu sobu u kojoj nije bilo ništa drugo osim kreveta na zemlji i vratila se jedan sat kasnije zajedno sa četiri vojnika koji su nosili kamere. Na silu je skinula odjeću sa mene, počela me je napastvovati kao da je muškarac, čula sam smijeh muškaraca i glasnu muziku.

Četiri vojnika su nas slikala obraćajući posebnu pažnju na moje lice, govoreći mi da se smiješim ili će me u suprotnom ona ubiti. Uzela je pušku jednog od četvorice i ispalila je četiri metka oko moje glave, zaklinjući se da će peti završiti u mojoj glavi. Zatim su me ta četiri vojnika silovala, od čega sam se onesvijestila. Došla sam svijesti i zatekla sebe u ćeliji sa svim posljedicama i tragovima ugriza, ogrebotina i opekotina od cigara po mom cijelom tijelu.

Nadia se zaustavlja sa pričom, dopuštajući da joj se suze slijevaju niz obraze. Dalje ona kaže: „Dan poslije, Marija je došla da mi kaže da sam bila susretljiva i da će me pustiti ali nakon što odgledamo snimak koji je načinila“.

Nastavlja ona: „Odgledala sam snimak sa mučninom i onda mi je ona rekla 'Bog te je stvorio zarad naše zabave!'. Tu me ja preplavio bijes i ja sam je napala, uprkos mom strahu, i da nije bilo vojnika koji su intervenisali, ubila bih je. Onda su me počeli svi zajedno tući. Poslije toga, mjesec dana mi niko nije prišao, posljednje dane u zatvoru sam provela obraćajući se Allahu, subhanehu we te'ala, dovom da me spasi iz ovog mjesta.

Zatim je došla Marija sa još nekoliko vojnika i dala mi je odjeću u kojoj sam i uhapšena. Strpali su me u Hamer vozilo iz kojeg su me izbacili na autoputu blizu Abu Graiba, dajući mi hiljadu dinara (što je oko 5 dolara).

Nisam se vratila kući, otišla sam do kuće koja je blizu mjesta gdje su me uhapsili. Plašila sam se reakcije moje porodice. Odlučila sam se da posjetim svog rođaka sa ciljem da saznam što se desilo kod kuće za vrijeme mog odsustva. I saznala sam da je moj brat organizovao za mene dženazu još prije četiri mjeseca, držeći me za mrtvu. Shvatila sam da me kod kuće čeka nož časti. Otišla sam u Bagdad gdje me je primila dobra porodica u kuću gdje sam radila za njih kao spremačica i dadilja."

Nadia se sa čuđenjem pita, u gorčini i žalosti: „Ko će zaliječiti i ugasiti plamen u mojim prsima? Ko će mi vratiti moju nevinost? I koja je bila moja krivica u svemu što se desilo? Koja je krivica moje porodice i plemena... i bebe u mome trbuhu za koju ne znam ko je njen otac?...“1

Sada ti imaš pravo da znaš gdje se ona nalazi: Nadia je odlučila da bude jedna od mudžahida koja se žrtvovala u bombaškom napadu na američku patrolu u Abu Graibu, gdje su je silovali. Neka se Allah, subhanehu we te'ala, smiluje njenoj duši i neka je smjesti u Njegov prostrani Džennet! Amin!2