Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

NAJVEĆI ZULUM DEMOKRATIJE NAD JEDNOM KRHKOM ŽENOM (Dr. Aafia Siddiqui)

Dr. Aafia Siddiqui, ljekar porijeklom iz Pakistana, dobitnica 144 odlike a i priznanja za neurologiju od strane ranih svjetskih institucija. Jedini neurolog na svijetu koji ima ponosno priznanje sa univerziteta u Harvardu.

Hafiza, AAlima, cak ni jedan jedini Amrikanac ne odgovara opisu njenih kvaliteta, biva oteta sa svojih 3 djece iz mjesta Karatschi od strane FBI-a.Sada se nalazi u zatvoru u SAD-u, nakon sto je izgubila pamcenje zbog fizickog, psihickog i seksualnog zlostavljanja. Drze je zarobljenu zajednos a muskarcima... ali mi, mi muslimani kao da smo mrtvi!Ova poruka ostaje na nasim zidovima, dok je ne obrisemo! PROTEST!
Ukoliko nismo u stanju nista drugo da ucinimo, bar podijelimo ovaj tekst, da se zna!
Bismillahi, molim dragog Allaha da joj olaksa, i da joj podari najljepse mjesto u Dzennetu!

Žena se nađe sama na ulici u nepoznatom naselju nepoznatog grada. Ljudi oko nje ne pričaju njen maternji jezik,a niti ona razumije njihov. U pratnji je 12-ogodišnjeg dječaka, Alija. Ona ga ne poznaje, ali osjeća jaku privrženost djeci, pa čuva dječaka. Njega će kasnije identificirati kao njenog sina, Ahmeda, kojeg nije vidjela već pet godina otkad su oteti  iz taksija u Karačiju, nedaleko od njihovog doma. Ona ne zna kako je tamo dospjela niti zašto je tamo. Malena i slab, izgleda krhko, dezorijentisano. Kasnije će reći da traži muža ili neku ženu. Čuje ezan i kreće prema džamiji, gdje će možda naći izbjeglice.


Afganistanska policija u Ghazni primjećuje ženu na ulici. Nešto im privlači pažnju, izgleda kao da ne pripada tu. Možda nije odjevena u lokalnom stilu. Ona je na ulici u rano poslijepodne u petak, kad je većina muškaraca u džamiji a žene u kućama. Policija kaže da je izgledala izgubljeno. Policija će kasnije reći da je lutala u mraku, ali među sudskim dokumentima se nalazi intervju sa vlasnikom prodavnice ispred koje su je priveli. Kaže da nije bio u prodavnici jer je bio petak, i bio je u džamiji na molitvi. Bilo je između 13 i 15.30 h. Kune se da je žena stranac i da je ne poznaje.  Provjerili su njegov telefon da to potvrde, i bio je nevin.


Šta je privuklo njihovu pažnju? Ne može se znati sa sigurnošću. Možda njena očigledna dezorijentisanost, kao što će kasnije navesti, ili samo to što je ne poznaju. Možda im je neko dojavio, da je potraže. Kada se suoče s njom, ona zauzima odbrambeni stav. Viče na njih da je ne diraju. Optužuje ih da su Amerikanci ili da za njih rade. Očito je da ni ona ni dječak ne govore lokalni jezik, pa pozivaju prevoditelja. Wikileaks dokument identificira prodavača kao prevoditelja. Kaže da ona viče na policiju i psuje na urdu jeziku. Doziva Allaha i traži daje ne diraju. Ali taj isti dokument kaže da su je pokupili nakon mraka. Ako je samo pitaju šta radi, zašto je ona tako uznemirena? Da li su je fizički zadržali ili smao paniči zbog njihovih uniformi? Privode je na ispitivanje.


Našli su više inkirminirajućih objekata u njenoj torbi. Prema dokumentu kasnije objavljenom u wikileaksu, njena tašna sadrži brojne dokumente o tome kako napraviti eksplozive, hemijsko oružje, ciljajući na imovinu US vojske i 1  GB USB sa povezanim materijalom, zajedno sa nepoznatim hemijskim oružjem zatvorenim u kontenjerima. Prilikom ispitivanja pretučena je nekoliko puta. Priznaje  da je bombaš samoubica čija je meta lokalni guverner. Izgleda da je njegov dom blizu mjesta gdje je privedena. Ima pasoš, sa njenim pravim identitetom, jer prepoznaju njeno ime sa FBI liste najtraženijih. (odlično zapažanje za afganistansku policiju koja ne govori engleski). To potvrđuje da je ona ta koju traže. Oni zovu afganistanskog predsjednika Hamida Karzija i amerikance u Bagramu, kao i guvernera kojeg je navodno htjela napasti, koji iskorištava situaciju za publicitet i saziva press konferenciju.


Uskoro amerikanci stižu, FBI agenti sa vojnicima i prevodiocima. Ona sjedi na krevetu iza zavjese u prilično maloj sobi. U modricama je i iscrpljena. Probudilo ju je ulazak deset muškaraca u sobu gdje su je držali. Interesano je da su ispitivači doveli prevodioce, koji im trebaju možda za komunikaciju s afganistanskom policijom. Žena priča tako dobro engleski da je  dobila masters diplomu na MIT i PhD na Brandeis univerzitetu. Tada je bila okupirana studijima, dobrotvornim radom i porodicom. Sada je umorna, pretučena, uplašena, sama u sobi sa naoružanim muškarcima.


Jedan vojnik sjeda na stolicu blizu zavjese i stavlja svoje oružje na pod kraj stolice. Poslije će reći da se nije sjetio da je u sobi zatvorenik. Pretpostavljamo da je to razumljivo. U svijetu u kojem ti amerikanci inače dolaze, zatvorenici su često svezani. Njih se uvede u sobu kad su svi na svom mjestu, kao životinje u lancima kada ih se dovodi u ring u cirkusu. Ipak i tada, je to ozbiljno kršenje odgovornosti poručnika zaduženog za sigurnost tima, da ostavi oružje tako blizu zavjesi.


Ovaj zatvorenik je znatiželjan i nervozan. Želi znati šta se dešava. Ustaje i pravi korak naprijed.  Viri kroz zavjesu. Uzima oružje i puca  iz njega.-prema priči amerikanaca. Neko povikne-zatvorenik je slobodan. Počinju pucnji. Ona pada na zemlju, ranjena, sa metkom u stomaku i jednim sa strane. Kada njeni napadači dođu do nje, ona im psuje na engleskom i vrišti da je ne dodiruju. Kasnije, na sudu, amerikanci se kunu da je uzela oružje i ispucala. Reći će da nisu imali izbora nego braniti se. Afganistanci će tvrditi da nisu vidjeli šta se desilo, ali da su čuli pucnjeve. Žena kaže da je došla do zavjese da vidi šta se dešava.


Zatvorenica je dovedena u Bagram bolnicu na operaciju, gdje će joj izvaditi dio crijeva, zajedno s bubregom. U šoku je i blizu smrti pri dolasku. Više transfuzija je potrebno da je povrate i stabiliziraju, prije i tijekom operacije. Poslije je privezana, šakama i stopalima, za krevet. Zamislite operaciju gdje je pacijent rezan od grudi do prepona, a onda svezan za krevet ležeći na leđima, svezanih šaka i stopala, kao raspeće.


Par FBI agenata je stajalo uz nju ohrabrujući je da im priča o svom životu. Poslije će im se obraćati kao svojim jedinim prijateljima.  Smirili su je sedativi protiv bolova, a može se zamisliti da su joj bili od velike pomoći, s obzirom na njene smetnje i sa obzirom na njeno stanje potpune ovisnosti i usamljenosti.  Sedmicu dana kasnije, odletjela je u New Yorku gdje je  optužena pred sudom Southern New Yorka u invalidskim kolicima,  dobila je odvojene optužbe za nabavljanje smrtonosnog oružje i pokušaja da ubije svaku osobu u prostoriji. Ova strašna priča je kao noćna mora ili loš roman. Ali, to je istinita priča, u mjeri u kojoj se može pronaći istina o događajima koje su višestruke 'sigurnosne operacije' osporavale i sakrivale u tajnosti.  To je dio priče o iskušenjima dr Aafia Siddiqui, pakistanske žene, rođene u obitelji više srednje klase s konzervativnim vjerskim uvjerenjima, koji su cijenili obrazovanje. To je dio priče o mladoj ženi koja je došla u SAD, prvo u Teksas, kasnije u Massachusetts radi pohađanja raznih fakulteta, i na kraju dobivanja diplome iz "Neuro zannosti", mada ona nije voljela biologiju i hemiju, već je više preferirala psihologiju i obrazovanje. U stvari ona se pripremila za karijeru nastavnice za djecu sa posebnim potrebama. Aafia Siddiqui je živjela u SAD-u više od 10 godina, tu se udala i ima djecu. Održala je standard familije dok je bila angažovana u nastavi i propovijedala je islam kao najjasniju i najsjajniju istinu i podržavala je muslimanske dobrotvorne organizacije u ratnim zonama poput Hrvatske, a kasnije, Afganistanu, slanjem Kur'ana zatvorenicima i učeći djecu u osiromašenoj gradskoj džamiji. Ali nešto je pošlo po zlu dok je naša junjakinja prošla kroz ova strašna događanja. A i to će se samo pogoršavati. Vratimo se na sadašnju priču, zdrav razum bi ukazivao na to da bi bilo vrlo teško zamisliti ovu malu zlostavljanu ženu da podiže i upotrebljava moćnu automatsku pušku. Najmanja količina razuma bi upućivala na to da čak i ako je uzela pištolj, čak i ako je uspjela da puca iz automatsku pušku bez padanja na zemlju, posljedica toga bi prije bila bijeg nego ubilačko divljanje. Međutim, ne postoje forenzički dokazi da je ona držala pištolj ili pucala iz njega. Niko nije upucan osim same zatvorenice. Nije bilo rupe od metaka na zidovima ili plafonu male sobe, i nije bilo čahura na podu. Nije bilo otisaka prstiju na pištolju, i nije bilo baruta na rukama zatvorenice ili zastora ispred nje. [Sudski dokumenti] Ipak, godinu dana kasnije, dr Aafia Siddiqui,  pakistanska državljanka koji nikad nije trebala biti izručena iz Afganistana u SAD, visoko obrazovana osoba s doktoratom iz Brandeis Universiteta, sad je nesposobna opisati gdje je bila u proteklih 5 godina, nije u stanju da prepozna svog sina, osuđena za pokušaja ubistva i zlostavljanje svakog Amerikanca u sobi, osuđen na 86 godina zatvora i zatvorena u Carswell Medical Center u Teksas.

_________________________________________________________________


Aafia Siddiqui: Još jedna američka žrtva

Onda bi ponovo poslali šest ili sedam muškaraca, koji bi je skinuli do gola i maltretirali je. Uzeli bi Kur'an, bacili ga pod njene noge i govorili da će joj ga vratiti jedino ako bude gazila preko njega. Ona bi plakala i vikala da to neće uraditi.

3. februara 2010. godine, nakon sramotnog suđenja, Ministarstvo pravde je objavilo presudu Aafii Siddiqui i proglasilo je krivom za "pokušaj ubistva američkih državljana u Afganistanu i zbog još 6 dodatnih optužbi". Očitovanje o visini kazne će se desiti 6. maja, i ona će se suočiti s kaznom od 20 godina za svaku optužbu; pokušaj ubistva, moguću doživotnu kaznu zbog optužbe za otvaranje vatre, i po 8 godina za svaku optužbu zbog napada 2003. godine. Nakon što su posjetili njenu familiju u Karačiju, Pakistan, agenti obavještajne službe Pakistana ISI, u saradnji s Vašingtonom, oteli su Siddiqui i njeno troje djece na njenom putu za aerodrom u Rawalpindiju, predali je američkim vlastima koji su je tajno prebacili u zatvor u Bagramu, Afganistan, gdje je provela više od pet godina, ispunjenih mučenjem i neopisivim zlostavljanjem, uključujući strašna premlaćivanja i opetovano silovanje.

Lažno optužena i osuđena, Siddiqui je kriva samo zbog toga što je bila muslimanka u Americi u pogrešno vrijeme. Pakistanka po nacionalnosti, ona je bila duboko religiozna, promišljena, ozbiljna, tiha, uljudna, stidljiva, blago je govorila, u društvu jedva primjetna i nije bila ekstremist ili fundamentalist, i naravno - nije bila terorist. Pohađala je MIT i Univerzitet Brandey, gdje je završila doktorat u neurokognitivnoj oblasti. Bila je volonterka u raznim dobrotvotnim aktivnostima, poučavala je muslimansku djecu nedjeljom, dijelila Kur'ane zatvorenicima u okolnim zatvorima, posvetila se pomaganju potlačenim muslimanima širom svijeta, živjela je tihi i nenasilni život.

Ali, bez obzira na to optužena je da predstavlja "veliki sigurnosni rizik" zbog svojih navodnih veza s Al-Kaidom i navodnih planiranja terorstičkih napada na ciljeve u New Yorku, uključujući Kip slobode, most u Bruklinu i Empire State Building, optužbe koje su bile toliko "ozbiljne" da se nisu ni pojavile u njenoj osudi na sudu. Ono što je ljudima iz Ministarstva pravde bilo posebno interesantno je njena navodna veza, kroz brak, s nećakom Halida Šejka Muhammeda, koji je optužen da je mozak operacije 11. septembra, a koji je to i priznao nakon godina užasnog mučenja. Američke vlasti su ih pokušale oboje iskoristiti - da natjeraju Halida Šejka Muhammeda da poveže Siddiqui s Al-Kaidom, a ona da prizna svoju odgovornost za 11. septembar - nešto o čemu nije znala ništa...

Njeno suđenje je bilo ismijavanje i travestija pravde, bazirano na bezobraznim optužbama da je ona, u prisustvu dvojice agenata FBI-a, dvojice armijskih prevodilaca, trojice oficira američke vojske, (onako malena i slaba) napala trojicu od njih, otela im jednu pušku, otvorila vatru iz blizine, nikoga nije pogodila, da bi sama bila ozbiljno ranjena. Nijedan dokaz s imalo kredibiliteta nije predstavljen. Nešto od dokaza su ostavljeni kao tajna. Cijeli proces je bio brižljivo insceniran. Svjedoci su bili ili unovačeni, ili su bili potkupljeni da kooperiraju, vršen je pritisak na njih, porotnici su zastrašeni i njena odvjetnica, Elaine Whitfield Sharp, je rekla da je njihova presuda bila "bazirana na strahu, a ne na činjenicama". I dok čeka određivanje svoje kazne 6. maja, Affia Siddiqui je zatvorena u strogoj samici, u zatvoru u New Yorku, nije joj dozvoljen nikakav kontakt s prijateljima i familijom, nikakva pošta ili čitanje materijala, niti 15-minutni telefonski razgovor s rođacima, koji joj je prije bio dozvoljen.

U februaru 2010. godine muslimanske žene u Americi, Britaniji, Kanadi i Australiji ujedinile su se u svom bijesu zbog takvog postupanja prema Aafii Siddiqui, zbog njene osude, te su tražile njeno puštanje. 28. marta je bila sedma godišnjica njene otmice, i bila je popraćena globalnim protestima, a organizacija "Pravda za Aafiu" (JAFC) kaže da su održali mnogobrojne "događaje, demonstracije, kampanju slanja pisama, da je njen slučaj spominjan na hutbama u gradovima širom svijeta" kao dio borbe za pravdu, protiv sadizma i barbarstva protiv ove nedužne žene, osuđene zbog zločina koje nije počinila.

JFAC je objavila transkript intervjua s članovima njene familije, a koje je 26. marta održao Kamram Shahid iz Pakistan Front Line TV, u kojem je razgovarao s njenom majkom Ismat, sestrom Fowziom i sinom Ahmedom koji je pitao: “Zašto su je zatvorili i zašto su zatvorili mene?" A kao odgovor na to koju bi poruku poslao svojoj majci on je rekao: "Volim te i čekam te da uskoro dođeš mama, s Allahovom dozvolom."

Njena majka Ismat je potvrdila neke šokantne detalje o mučenju svoje kćerke govoreći: "Ona je pretrpjela mnogo toga, neke od najgorih stvari, šest muškaraca skinulo njenu odjeću." Sva njena odjeća je bila skinuta. Ovo je rekla pakistanskim senatorima, da su je skinuli do gola, da su joj zavezali ruke iza leđa, i onda bi je vodili, vukli je za kosu. Ne možete zamisliti sve okrutnosti koje su joj radili. Ovakvu bi je vodili kroz prolaze i snimali bi je takvu. Nakon toga, nakon su primjetili da uči Ku'ran, napamet i iz knjige. Onda bi ponovo poslali šest ili sedam muškaraca, koji bi je skinuli do gola i maltretirali je. Uzeli bi Kur'an, bacili ga pod njene noge i govorili da će joj ga vratiti jedino ako bude gazila preko njega. Ona bi plakala i vikala da to neće uraditi. Onda bi je tukli s kundacima svojih pušaka toliko dok ne bi bila sva krvava. Cijelo njeno lice i tijelo bilo je ozlijeđeno. Onda bi je vukli za kosu, jedan po jedan... prijetili su joj da će je izvesti na sud, ovakvu, golu.

Nakon što su je toliko tukli ona je krvarila... natjerali su je da legne na krevet. Onda su joj vezali ruke i noge - tako bi je vezali da nije mogla potrljati svoje rane. Nastavili su je mučiti, raznim stvarima, po stopalima i glavi. Stavljali su je u neke mašine da izgubi svoju mentalnu stabilnost. Davali su joj takve injekcije, pod izgovorm medicinskog tretmana. Kada ih je molila da to ne rade, oni bi je onesvjestili i onda joj dali injekcije. Takva je njihova okrutnost. I sva ova okrutnost - a pogledajte islamski svijet... Oni su tihi i grade sebi kuću u Džehennemu... ona nije bila zločinac, čak ni po njihovom zakonu. Ona nije počinila nikakav zločin. Oni je nisu optužili za terorizam. Ona nije terorist.

Njena sestra Fowzia kaže: "Sve postoji na kasetama. Ja ovo ne izmišljam. Oni su sadisti ili bilo šta slično. Sve ovo pretraživanje i skidanje je snimljeno na video kaseti. "Svjedočenja na sudu otkrivaju da su i njena djeca bila također mučena, a Ahmed je kasnije pušten pod uslovom da ništa ne kaže, dvoje djece još uvijek se smatra nestalima i misli se da su ubijeni. „Mislim da ni Džingis kan nije radio nešto slično", kaže Fowzia. U augustu 2008. godine, u svom obraćanju pakistanskom senatu, Fowzia je objasnila da "Aafia ne može dobiti pravdu u SAD-u... Oni će se pobrinuti da od nje stvore veliku terorističku ličnost da maskiraju pet godina mučenja, silovanja i zlostavljanja djece o kojima su izvještavale grupe za ljudska prava.“

Njen slučaj je mnogo važniji od toga da je to slučaj "moje sestre ili jedne žene. Njen slučaj je kriminal koji je iznad svega onoga zašto je ona i optužena i ovo je šamar našoj naciji i cijelom čovječanstvu. Počinitelji ovih zločina su ti koje treba dovesti da odgovoraju. To je pravi kriminal terora u ovom slučaju." Fowzia je tražila da se Aafia prebaci u Pakistan, uprkos maloj nadi da će to vlada, koja je saučesnik u ovom zločinu, i uraditi. Kao prvo, oni su zanijekali da bilo šta znaju o ovom slučaju, a onda, nakon sastanka s njenom porodicom, ministar unutrašnjih poslova Faisal Saleh Hayat i drugi dužnosnici su obećali da će poraditi na njenom puštanju, još uvijek negirajući da su učestvovali u ovom slučaju.

Zbog toga što je njen slučaj izazvao proteste širom nacije, pakistanska vlada je pokušala kontrolirati štetu, te krivnju prebaciti na Vašington, pa oficir istražitelj Shahid Qureshi, u svome izvještaju sudu, tvrdi da su "agenti FBI-a, bez ikakvog naloga i obavještenja" izveli ovu otmicu. Prema tvrdnjama Komisije HRW-a u Pakistanu za vrijeme zatočenja Aafii Sidiqui je odstranjen bubreg i zubi. Njen nos je slomljen i nije ponovo namješten. Njena rana od metka nije dobro zaliječena. Reuters je izvijestio da je izgubila jajnike i da još uvijek ima unutarnje krvarenje, zbog lošeg tretmana. Oni koji su je vidjeli kažu da ima samrtničku boju, zbog ekstremne traume i boli. Nakon godina užasnog mučenja i zlostavljanja, psihološka analiza federalnog zatvorskog biroa dala je dijagnozu njenog stanja kao "psihoza depresivnog tipa", pored užasnog fizičkog stanja u kojem se ona nalazi.

Muslimanska inicijativa za pravdu (MJI) izjavila je da je "nedavna presuda (Aafii Sidiqui)... šokirala i razbjesnila mase širom planete". Međunarodna mreža za pravdu (IJN), koja predstavlja i porodicu AAfije Sidiqui, na dan presude dala je sljedeću izjavu: "Današnji dan obilježava zatvaranje još jednog tužnog poglavlja u životu naše sestre, dr. Aafie Sidiqui. Danas su je nepravedno proglasili krivom. Iako nije optužena za bilo koji prekršaj koji se tiče terorističkog djelovanja, sudac Berman je dopustio svjedocima optužbe da karakteriziraju našu sestru kao terorista - što, s obzirom na sve dokaze, ona nije. Današnja presuda je jedna od mnogobrojnih zakonskih grešaka koje su dozvolile tužiocu da svoj slučaj protiv naše sestre bazira na mržnji, a ne na činjenicama. Vjerujemo da je rezultat toga to da joj je uskraćeno pravedno suđenje, i ova presuda mora biti poništena žalbom."

I sam žrtva američke torture, uključujući u mučenje u Bagramu, autor knjige: "Neprijateljski borac: Put britanskog muslimana u Guantanamo i nazad", Moazzem Begg, poput mnogih drugih, nazvao je AAfiu "Sivom damom Bagrama" zbog toga što je ona bila kao duh, čiji plač i vrištanje još uvijek progoni sve one koji su je čuli. Zbog toga, za vrijeme njegovog boravka u Bagramu grupa zatvorenika je štrajkala glađu zbog nje. A nakon osude njena sljedeća destinacija će možda biti i izoliranoj samici federalnog Supermax pakla, u kome se nalaze najgori kriminalci, "najgori od najgorih od onih koji prijete nacionalnoj sigurnosti".

Teško da je to pravo mjesto za ženu koju opisuju kao stidljivu, blagog govora, duboko religioznu, uljudnu, ozbiljnu, promišljenu, ali i za druge slične njoj, posebno osuđene muslimane koje muče u američkom globalnom gulagu, zahvaljujući i ovoj administraciji koja jezikom osuđuje mučenje, ali ga nastavlja sadistički praktikovati kao i George Bush i drugi, najgori, historijski tirani.

Piše: Stephen Lendman

Izvor: Uruk.net

(islambosna.ba)

1098311_611405112213733_508819089_n
Nazad  Set 1/2  Naprijed
1098311_611405112213733_508819089_n
225622
_45019622_-7
Aafia-Siddiqui-001
aafia.350
aafiasiddiqui_wideweb__470x322,0
Dr-Aafia-Siddiqui1
draaifa2
Free Aafia
Free-Aafia
images
timthum

Dim lights Embed Embed this video on your site


Dim lights Embed Embed this video on your site