Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Zašto Nabila Rahmani nije dobrodošla u Americi kao Malala Yousafzai?

Piše: Murtaza Hussain / Al Jazeera

Za Saff preveo: Zenaid Bačić

Murtaza HussainKrajem oktobra, tačnije 24.10. 2012, američki predator ( bespilotna letjelica), leteći preko pakistanske pokrajine Sjeverni Waziristan, naišao je na osmogodišnju djevojčicu Nabilu Rehman,na njenu braću i sestre, i njihovu staru nanu. Oni su u to doba radili u polju pored njihovog seoskog doma. Njena nana Momina Bibi, podučavala je unučad kako da beru bamiju, dok se familija pripremala za dolazak bajramskog odmora. Međutim tog istog dana dogodio se strašan događaj koji je zauvijek promijenio tok života ove porodice. Visoko iznad njih djeca su iznenada čula prepoznatljivo zujanje koje emituju bespilotne letjelice CIA, zvuk poznat onima koji žive u ruralnim pakistanskim selima, koja su progonjena 24 sata na dan. Nakon zujanja čula su se dva klika. Bespilotna letjelica je u tom momentu objavila svoj smrtonosni teret koji je spustila na Rehman porodicu, i u jednom trenutku životi ove djece se pretvaraju u noćnu moru punu bola, konfuzije i terora. Sedmoro djece je ranjeno, dok je Nabilina nana ubijena pred njenim očima, čin za koji se nikad nije dalo ni izvinjenje, niti objašnjenje ili bilo kakvo opravdanje.

Prošlog sedmice Nabila, njen otac koji je nastavnik i njen 12-godišnji brat otputovali su u Washington da ispričaju svoju priču i da traže odgovore o događajima koji su se desili tog dana. Međutim, unatoč prevazilaženju ogromnih prepreka koje su bile nevjerovatne da bi ova porodica otputovala iz ruralnog Pakistana do Amerike , Nabila i njena porodica bili su oštro zanemareni i ignorisani. Na ročištu Kongresa , gdje su dali izjavu, samo pet od 430 predstavnika se pojavilo taj dan. Po riječima Nabilinog oca, nastavnika, onima koji nisu prisustvovali uputio je sljedeće riječi: "Moja kći nema lice teroriste, niti je moja majka imala, ovo jednostavno nema smisla za mene, zašto se to dogodilo ... kao nastavnik, ja sam htio da edukujem Amerikance, da znaju da su moja djeca ranjena ." Prevodilac je lio suze dok je prepričavao njihovu priču, ali američka vlada je odlučila da ignoriše ovu porodicu i da ignoriše tragediju koju su doživjeli. Nabila , blaga djevojka od devet godina, sa upadljivim kestenjastim očima, upitala je jednostavno pitanje u svojoj izjavi: "Šta je moja nana uradila pogrešno?" Nije bilo nikoga da odgovori na ovo pitanje, a malo kome je stalo da ga čak i posluša. Sramotno je krajnje nepoštivanje kojim američka vlada ima prema familiji Rehma, Vlada koja tvrdi da je oslobađajuća. I dok se sve to dešavalo, Barack Obama je proveo to isto vrijeme na sastanku sa CEO, proizvođačem oružja, Lockheed Martin.

Korisno je pogledati kontrast američkih odgovora ili neodgovora Nabili Rehman sa onim što je pokazala u slučaju Malale Yousafzai, mlada djevojka koja je skoro bila ubijena od strane pakistanskih talibana. Dok je Malala hvaljena od strane zapadnih medija, političara i građanskih vođa za svoje junaštvo, Nabila je postala samo još jedna od miliona bezimenih ljudi koji su imali svoje živote i koji su uništeni u protekloj deceniji kroz američku okupaciju. Razlog za ovo blještavo neslaganje je očigledno. Budući da je Malala bila žrtva talibana, ona je, uprkos protestima, viđena kao potencijalno sredstvo antiislamske političke propagande, koja će se koristiti u ratu zagovornika. Ona se može koristiti kao ljudsko lice protiv napora, simbol navodne pristojnosti i simbol njihovih talibanskih uzroka zla, vrsta devojčice u čije ime SAD i njeni saveznici mogu reći da je oslobađanje takvih opravdano kroz nevjerovatno krvoproliće koje čine. Upečatljivo , mnogi od onih koji su uzeli njeno ime i sliku kao simbol pravednosti američke vojne akcije u muslimanskom svijetu, nisu ni zastali da saslušaju njene riječi ili mišljenje o toj temi. Kao što je opisano od strane Washington Posta , Max Fisher: „Zapadno zalaganje preko Malale je postalo manje o njenom naporu za poboljšanje uvjeta djevojčica u Pakistanu ili svako dnevnoj borbi miliona djevojčica u Pakistanu za svoja prava, naprotiv ona je postala naša želja da se sami osjećamo toplo i fino. Da bi, uvjerili sami sebe da je ovo krvoproliće, jednostavna stvar, tj. borba dobrih momaka protiv loših momaka , da smo mi na desnoj strani pravde i da je sve uredu" . Ali kako se Nabila uklapa u ovu sliku? Ako vansudska pogubljenja nevinih, udari i mučenja bespilotnih letjelica su, zapravo, dio i uzrok povezan sa oslobođenjem Pakistanskog naroda, naoroda Afganistana i drugih zemalja , gdje su simpatija ili, čak, jednostavno priznanje za štete koje je ovaj besmisleni rat nanio bezbrojnim malim djevojčicama poput nje? Odgovor je jasan : Jedini ljudi koji su priznati kao žrtve, su oni koji postaju žrtve neprijatelja. Malala i njena borba je morala postati lice iopravdanje američke ratne sile, pa čak i protiv njene volje, ukoliko je to potrebno, dok bezbroj malih curica poput Nabile bit će terorizirane i ubijane kao kolateralna šteta rata bez kraja. Za Nabilu, neće biti slavnih intervjua iceremonija, te dodjele nagrada. Dok je davala izjavu skoro niko nije ni prisustvovao. A, da su došli, čuli bi devetogodišnju djevojčicu kako postavlja pitanja koja su milioni drugih nevinih ljudi, koji su imali svoje živote, koji su bačeni u haos u protekloj deceniji, isto pitali: " Kad čujem da idu za ljudima koji su učinili loše stvari u Americi, pa onda se pitam šta sam to ja uradila pogrešno njima? Šta je moja nana uradila pogrešno njima? Ja nisam učinila ništa loše ."

(saff.ba)