Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Mianmarski aparthejd: proizvoljna hapšenja i mučenja

U nizu događaja, dopisnik Anadolu agencije Assed Baig otkriva jačinu nasilju usmjerenog ka Rohinga muslimanima. Vlada je prilikom pripreme za popis stanovništva u Mianmaru upitala Rohinga muslimane zapadnog Mianmara da potpišu ugovor izjavljujući da su ilegalni imigranti iz Bangladeša. Kao rezultat toga identitet Rohinga muslimana bi bio izbrisan iz zvaničnih podataka. Umjesto prihvatanja, oni su odgovorili prkosnim uzvikivanjem: „“ Rohinga, Rohinga, Rohinga!“. To je bilo popraćeno i protestima zbog kojih je policija počela hapsiti one za koje su mislili da su njihovi organizatori. Vlasti su odbile prihvatiti činjenicu da su oni incijatori njihove pobune ali su ipak spontano doveli do toga da Rohinga muslimani izraze frustraciju koji su osjećali jer im njihov identitet uskraćen i jer su prisiljeni potpisati dokumente kojima bi se nazvali ilegalnim imigrantima iz Bangladeša.

Prema UN-u, Rohinga muslimani su jedna od najugroženijih manjina u svijetu. Stotine hiljada žive u kampovima i desetine hiljada njih je bilo prisiljeno napustiti zemlju suočavajući se sa opasnim putovanjem preko mora. Gradskim aktom iz 1982.godine kojeg je vojni sud izglasao Rohinga muslimani su izgubili svoje građansko pravo i nisu više imali svoje države.

Win koji je jedan od Anadolu izvora unutar samog Mianmara, je bio uhapšen pod izgovorom da je on organizovao proteste protiv popisa stanovništva iako je to čvrto nijekao. Ostao je u pritvoru sedmicu dana. „Tukli su me i mučili elektro - šokovima“ – rekao nam je a zatim ušutio ne govoreći više ništa. Jasno je da je doživo tramu u tom iskušenju. Pušten je na slobodu nakon je njegova porodica platila otkupninu od jednog miliona što je jednako hiljadu američkih dolara. To su skupili posuđujući od drugih i tražeći pomoć od rodbine iz inozemstva. Njegova porodica kaže da on i danas ima psihološke posljedice tog mučenja. Njegova sestra je kazala s tugom u očima da on više nije isti čovjek i da se promijenio. Winova porodica kaže da od trenutka njegovog oslobađanja svaki put kada ugleda policiju blizu kuće počinje plakati i bojati se. Njegova žena i porodica se moraju suočavati da psihološkim oštećenjem koje je ostavilo traga na Winov um. Nema doktora u kampu u Sittwi, a kamoli psihijatra koji bi mu pomogao da prevaziđe traumu.

Premda je Win bio uhapšen za navodno organiziranje protesta, vlasti ne trebaju nikakav konkretan razlog da bi zatočili Rohingu. Muhammed Šafik ima malu radnju koja je nešto veća od barake pored puta. Njega su uhapsili jer je otišao u obližnju vojnu bazu tragajući za vojnikom koji je kupio neke stvari od njega na kredit i potom nestao. Muhammed čak nije ni ušao u bazu, već je samo upitao da li se taj vojnik tu nalazi ali su ga pritvorili i tukli vojnici 354.bataljona. „Vezali su mi ruke iza leđa i zatim šutali i udarali pola sata. Samo sam želio saznati da li je tu vojnik koji mi je dugovao novac“ – rekao mi je dvadest dvogodišnjak. On dalje kaže: „ Također su me skinuli i pretražili“

U jednom od mnogih kampova za raseljene osobe u unutrašnjosti, jedna starija žena je prišla i zatražila da ispriča svoju priču. Šugu Begum nije vidjela svoga sine već dvije godine.

„Vidjela sam kako su ga uhapsili tokom nasilja“ – ona dalje priča dok se suze slijevaju niz njeno lice:                     „ Odveli su nas u kampove i nisam ga vidjela već dvije godine“

Šugu izgleda umorno i mršavo. Njena sijeda kosa je svezana pozadi i ima izraz očaja na svome licu, upitala me je: „ Da li ti znaš gdje je on?“


Mianmarski aparthejd: kampovi i težnja za školovanjem

Assed Baig, dopisnik za Anadolu agenciju

U Sittwi, prijestolnici regiona Rahina u zapadnom Mianmaru, da biste došli do Rohinga kampova i naselja morate proći pored više policijskih kontrola sa naoružanim ofirima. Rohinge ne smiju napuštati te dijelove i uglavnom su zatočeni u svome regionu jer da bi otišli moraju dobiti dozvolu koja mnogo košta i na koju se dugo čeka.

Vozač imena Tahir koji je odveo dopisnika Anadolu agencija do njihovih kampova kaže : „Gledamo u policijske kontrolne tačke svakodnevno, ali nikada ne možemo proći pored njih. Zaglavljeni smo ovdje, kako će svi ljudi imati dovoljno novca za dozvole i podmićivanje da bi otputovali u druge krajeve?“

Okruženi kopnom, jedini način bijega je preko mora, u kojem je stotine ljudi nastradalo nastojeći doći do Malezije, Bangladeša ili još daljih zemalja. Uprkos tome, oni i dalje rizikuju na tom opasnom putovanju, nekada i plaćajući onima koji se bave trgovinom ljudi da bi na kraju završili u rukama kriminalaca u Tajlandu koji onda traže od naših porodica otkupninu za njihovo oslobađanje. Drugi opet na svoju ruku odlaze u ribarskim čamcima, rizikujući da će ih mianmarske vlasti uhapsiti, a one koje zaustavi bangladeška policija seu prisiljeni opet otisnuti se na more. Neke Rohinge su prodane u radno roblje kao radnici na čamcima za lov ribu.

Čak i onima koji plate mito kako bi dobili dozvolu da putuju, ta dozvola nije zagarantovana. Čak odlasci u druga naselja gdje stanuju Rohinge unutar Rahina regiona su nekada nemogući. Parovi koji čekaju vjenčanje a žive u različitim dijelovima Rahine, se bore da organiziraju susret kako bi sklopili brak.

Prvo selo nakon policijske kontrolne tačke je Bu May. Policija samo stoji i njihov jedini posao je da posmatraju one Rohinge koji ulaze i izlaze.  Oni nameću  policijski čas u osam sati poslijepodne, stavljajući ogradu ograđenu žicom i ne dopuštajući nikome da izađe ili uđe. U slučaju napada od strane Rahina budista, ovo selo je prvo na vatrenoj liniji. Prisustvo policije teško da je neka sigurnost za Rohinge. Prema izvještaju Organizacije za zaštitu ljudskih prava, objavljenog 2013.godine, policija je također umiješana u nasilje nad Rohinga muslimanima koji poput i ostalih manjina u zemlji malo nade ulažu u to da će ih vlasti zaštititi.

Čak se i djeca sjećaju učešća policije u nasilju. Jedno dijeto je reklo našem dopisniku: „Sjećam se da je policija napala selo, prvo je to bila grupa budista a zatim policija.“ Rekla nam je dok se tresla direktno u oči gledajući policijskog oficira koji je stajao pored žičane ograde izvan Bu Maya.

Uslovi u Rohinga regionima su znatno lošiji od onih u Rahina dijelovima Sitttwe. Osim par ljudi koji imaju generatore, Rohinge nemaju struju. Nema pitke vode, osim pojedinih vodenih pumpi na ručni pogon koje su ugradile muđunarodne humanitarne organizacije. Cesta, ukoliko se tako može i nazvati, ima rupe koje ograničavaju brzinu na svega 10 milja po satu, mada su rikše i hodanje glavna sredstva prevoza. Većina regiona ni nema ceste, jedino prašnjavi, pustinjski teren preko kojeg auta pokušavaju ići sa konstantnim poteškoćama na koje nailaze gume.

Za razliku od njih, u centru Sittwe postoje ceste, struja, hoteli, restorani, internet kafići i pitka voda. U tom gradu možete kupiti frižider i mašinu za veš, dok Rohinge mogu samo sanjati o tom luksuzu. Napuštene džamije u Sittwi su ostale kao tihi svjedok o napadima koji su protjerali Rohinga muslimane, na njihovim ulazima policija je postavila čuvare kako bi spriječila ekstremiste da izbrišu i posljednje tragove koji svjedoče prisustvu Rohinga u ovom gradu.

Rohinge se snadbijevaju hranom preko Rahine koja je ima u pregršću, zbog njihovog simpatije prema njima ili ekonomske koristi, jer još uvijek posluju s njima. Prošle godine, jedan Rahina vozač je bio pretučen od strane ekstremnog budiste koji je s njim paradirao kroz Sittwu sa znakom oko vrata koji ga je etiketirao kao izdajicu.

Iako namirnice dolaze samo nekoliko milja dalje od njih, Rohinge moraju platiti dostavljačima naknadno kako bi im unijeli hranu, što cijenu istovjećuju sa međunarodnim uvozom. Kada je u pitanju hrana, mnogi se oslanjaju na dostavljanje riže koju su obezbijedili međunarodne donacije i najveće svjetske organizacije koja rješava probleme gladi širom planete WFP.


Kampovi

Dvije godine su već prošle otkako je nasilje nad Rohingama dovelo do njihovog odlaska u kampove, ali ipak ima i onih koji još žive u šatorima, napravljenih od praznih vreća riže kako bi sebe zaštitili od sunca i kiše, a na dnu su stavili suho lišće kako ne bi sama zemlja bila ispod njih. Neki imaju samo jedan mali šator za porodicu od pet ili više članova. Kada zaviriš unutra možeš vidjeti da su bosi i da imaju u u kutku nešto malo hrane.

Kampovi se dijele na dvije vrste, registrovani kampovi za raseljena lica (IDP) koji su kvalificirani za pomoć u hrani i imaju neke predmete od drveta, i odbačeni, neregistrirani kampovi, koji se jedino oslanjaju na darežljivost drugih Rohinga muslimana.

Skoro svi se žele vratiti svojim domovima u Sittwi. Jedan čovjek k oji živi u neregistrovanom kampu, je rekao dopisniku Anadolu agencije da su Rohinga kažnjeni jer su uzvratili napade grupama koje su ih napale. Djeca se igraju u prašini dok upotrijebljena voda teče pored njih kroz male kanale napravljene u kampu. Drugi se igraju s loptom napravljenom od papira. Dvoje djece sjedi u hladu praveći igračke, autiće od praznih konzervi za hranu.

„Teško nam je doći do hrane, naša djeca se ne mogu školovati i dvije godine su prošle kako nisam dobila hranu niodkoga“ – govori Muhammede Raheem, stanovnik Tay Kyawan kampa. Dodao je: „Jedino što želim je otići kući u Nazi kvart u kojem sam živio, gdje život nije tako težak kao ovdje gdje patimo.“

Država nastavlja da umanjuje bilo kakvo nasilje nad Rohingama i ističe da su obje strane podjednako odgovorne za nasilje kojeg nazivaju sukob. Odbacuju bilo kakvu vrstu masakra poput onog koji se desio u januaru, nazvanom Du Che Yar Tan masakar. Jedan Rahina koji živi u Sittwi je izjavio: „Rohinge su sami zapalili svoje domove.“

Mianmarske vlasti su istu tvrdnju iznijele ali naš dopisnik nije mogao naći nijednog Rohingu ili svjedoka koji je vidio da ljudi sami pale svoje domove.


Školovanje

Rohinge nemaju pristup školovanju na Univerzitetu u Sittwi, koji se nalazi odmah iza policijske kontrolne jedinice tako da njegovi sjajni prozori i uređeni vrtovi mame studente. Xavi, koji radi za nevladinu organizaciju i govori engleski jezik je samo jedan od onih koji se bore s osnovnim pravom na školovanje koje mu je uskraćeno. „Studiranje prije sukoba je bilo dovoljno teško jer smo se suočavali sa diskriminacijom, ali sada ono više i ne postoji. Imao sam ocjene s kojima sam mogao studirati medicinu, ali ne mogu. Nije mi dozvoljeno da idem na univerzitet.“  Uprkos problemima Xavi kao i mnogi njegovi sunarodnjaci ne želi napustiti Mianmar. „Želim ostati i pomoći svome narodu. Želim podići nivo obrazovanja i poboljšati situaciju ovdje.“

Prema njegovoj procjeni 98% Rohinga muslimana je neobrazovano, ne zbog vlastite krivice, već zbog okolnosti koje su takve da oni nemaju priliku da steknu akademsko obrazovanje. Prkosno je kazao: „Moramo se sami školovati, niko nam neće pomoći ni Rahina narod, ni vlada kao ni međunarodna zajednica. Moramo progovoriti jer ne možemo sebi priuštiti to da budemo uplašeni i dalje.“

Xavi još uvijek ima certifikat sa ocjenama koje je dobio prije nego je nasilje započelo. Sa dobrim poznavanjem engleskog jezika, nije odustao od svoga sna da ode na univerzitet bez obzira što to izgleda tako daleko i nedokučivo. Što se njega tiče ima potrebne ocjene i to je sve što mu treba.

Ali u stvarnosti, same ocjene nisu dovoljne, Xavi nije jedini mladić koji ima taj san. Još jedan mladić je na tržnici gurnuo u stranu našeg dopisnika rekavši da želi pričati o školovanju. „Želim reći svijetu da mi patimo, ali nama ne treba ništa, ništa osim škole. Želim ići na univerzitet.“ – rekao nam je.

Vidljivo uznemiren, grickao je svoju usnu kako bi zaustavio emocije. Rekavši tih par riječi otišao je. Postoji mnogo sličnih priča mladića i djevojaka u kampu koji teže tome da se školuju. Oni uče druge i nastoje podići svijest ljudi, ali i više nego često su meta vlasti.

U Rohinga regionu postoji ograničen broj škola i djeca se ne mogu učiti dok ne dostignu osam ili devet godina, tako da je mnogo njih prisiljeno raditi.

Abdulah, koji ima svega pet godina, sjedi na plaži i sa svojim ocem vadi ribe iz mreže. Počeo je raditi sa četiri godine. Jedan otac je rekao: „Ako oni ne rade, onda nemamo šta jesti.“

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript