Udruženje SOLIDARNOST | Association SOLIDARITY


E-mail Ispis PDF

Pred. udruženja Solidarnost provela je 5 dana sa izbjeglicama koje su u tranzitu kroz Makedoniju - (izvještaj)


A
Nazad  Set 1/2  Naprijed
A
Picture1
Picture10
Picture12
Picture13
Picture14
Picture15
Picture16
Picture1A
Picture2
Picture2A
Picture3

Uspješno okončana humanitarna akcija pomoći izbjeglicama koje su u tranzitu kroz Makedoniju, simboličnog naziva Jedan euro - jedan obrok “.

Projekt je  trajao je nešto više od mjesec dana. Kraj akcije rezultirao je posjetom predsjednice udruženja Solidarnost tranzitnim centrima u makedoniji ( Tabanovci i Gevgelija)

Odaziv građana, hvala Allahu bio je dobar. Pored ove akcije uporedo smo imali i akciju pomoći izbjeglicama koje su u tranzitu kroz Beograd. Posjetili smo u dva navrata Beograd i ispunili sav preuzeti Emanet.

Tokom akcije prikupljeno je 18 680 eura i 870 sch franaka. U ovoj humanitarnoj akciji učešće su uzela sljedeća udruženja: Tesnim, Hedija,  Trag Dobra, grupa građana iz Zeneve, Lozane i Iverdona, te druga udruženja i građani. Ovom prilikom zahvaljujemo se svima koji su dali svoj doprinos uspjehu ove akcije, bilo kroz promociju  projekta  ili svojim donacijama.

Na žiro račun udruženja Legis,  uplaćeno je 16 360 eura , za koje  će u naše ime obezbjeđivati hranu za izbjeglice. Po dolasku u Makedoniju, uručeno je 2000 eura  i 870 SCH franaka za kupovinu onog što je najpotrebnije.

Za 70 eura kupili smo 100 kg  banana, kesu od 1 kg. bombone i lizala. Ostatak novca podijeljen je izbjeglicama koje nisu imale novac za kartu.(ukupno 320 eura)

Živimo dva paralelna života. Oni jedan, a mi sasvim drugi. Kad si sa njima tu uz njih, znaš da im možeš pritrčati u pomoć i dati sve od sebe da im ublažiš patnju i poniženje kroz koje prolaze. Za pet dana koliko sam provela sa njima dio vremena, ispunjen je sa velikim hajrom. Dijelili smo hranu, odjeću, davali upute, pričali sa izbejeglicama, pomogli neke od njih da bez karte uđu u voz, dali novac nekima koji ga nisu imali. I najvažnije prenijeli poruku solidarnosti i podrške od nas Bošnjaka. Osmijeh, selam, razgovor, hidžab, je ono što im je najpotrebnije i najvažnije bilo u tim teškim trenucima kad ih se tretira kao brojke koje treba premjestiti što prije iz kampa. Djeca, iscrpljene majke, ta ogromna masa ljudi koja žurno ide ka vozu, tegleći svoje torbe i sve što nose sa sobom, kroz blato, na kiši, mokri, bosi, gladni je nešto što čovjeku razara dušu.
Ali sa druge strane, čovjek je zahvalan Allahu što nije sjedio mirno posmatrajući šta se dešava, već znajući da smo dali od sebe koliko smo mogli. Zahvalni Allahu što smo dio snaga mira i solidarnosti. Takvih snaga je mašallah dosta u Gevgeliji. Upoznali smo aktiviste udruženja Legis, i druga bratska udruženja koja su svaki dan tu i pomažu koliko mogu. Pored toga upoznali smo braću iz HO Solidarnost - Švedska, kao i braću i sestre iz HO Al Khair iz Britanije.
Ova udruženja su ključna u pomaganju izbjeglicama.

Tranzitni centar Tabanovci – granica Makedonija/Srbija
Prvi dan boravka u Makedoniji bio je  rad sa izbjeglicama u Tabanovcima - granica Makedonija - Srbija. U Tabanovcima izbjeglice izlaze nakon 3-4 sata vožnje od Gevgelije. Po izlasku ogromna kolona ljudi kreće ka srbijanskoj granici i moraju pješačiti 4 kilometra. Voz stiže svaka 3 do 4 sata. Bude dana kad pristižu autobusima što se desilo taj dan, tako da je cijeli dan bio ispunjen radom. Non-stop smo bili u prilici pomagati određene grupe izbjeglica.

Dolazak voza i odjednom 500 pa i više osoba (vozovi se pretrpavaju, do te mjere da izbjeglice sjede i u stepenicama na ulazu, tako da se broj penje i do 1000 osoba)  traži pomoć, pružene ruke, guranje, pozivi su nešto što te potpuno smete. Čovjeku se zamanta u glavi od svega. Ma koliko pokušavao smiriti situaciju to je pravi stampedo od ljudi. Neki su jako strpljivi i smireni (obično su to mldići od 16 do 20 godina) dok su neki prodorni i nametljivi.

Hidžab iz teta Ismetine torbe

Kad je voz stigao izbjeglice su brzo izišle iz voza, kratko se zadržale, uzele ukoliko je bilo nešto za njih od onog što im treba i svjesni da do granice trebaju pješačiti 4 km,  krenuli dalje. Nekolicina je ostala da sjedi na suncu, presloži stvari, ode u toalet, klanja isl. Jedna majka Sirijka, prišla je i tražila  hidžab  iz jednog dijela. Nažalost, nisam mogla da joj pomognem. Od tuge sam se požalila sestri Ismeti na to će ona meni: Imam ja svoj u torbi. Strpala sam ga u trobu kad smo krenule, ne znam zašto, ali sad znam zašto. Namijenjen je od Allah ovoj sestri. Odmah smo otišle do pomenute Sirijke i Ismeta joj je uručila hidžab. Presretna, grlila je Ismetu.

Čarape sa nogu za izbjeglicu:

U jednom trenutku nestalo nam je čarapa. Sestra Selma je skinula svoje čarape sa nogu i dala izbjeglici.

Nakon povratka iz Tabanovaca, svratili smo u skladište – depo Legisa i tu doradili dio planiranih aktivnosti. Umorne, ali dušom zadovoljne i zahvalne Allahu došle smo kući sa namjerom da sutra u deset krećem za Gevgeliju.

Naredna 4 dana provela sam u kampu u Gevgeliji. Zahvaljujući volonterkama Legisa koje svaki dan rade u kampu i stanuju tu u jednoj kući spavanje kao i put do Gevgelije, hrana, sve je bilo besplatno. U Skoplju sam noćivala kod jedne divne sestre Ismete M. Posebno se zahvaljujem sestri Mersihi i njenom mužu Jasminu (predsjedniku udruženja Legis), kao i drugim volonterima Legisa na divnom domaćinskom odnosu.


Volonteri i humanisti za primjer:  Driton Maliqi, po zanimanju profesor,  uzeo je tri mjeseca neplaćeno i najčešće sam u Tabanovcima sa izbjeglicama u jednom dijelu dana. Već na ivici snaga izdržljivosti. Selma, Nazifa, Elma, Merima, mašallah. Brat Hadis (Legis),  Braća iz džamata Struga, udruženja NUN, i druga udruženja, Lence Zdravkin, koja je poznata po svom nesebičnom i velikom žrtvovanju za izbjeglice od samog početka ove krizee i svoj dom ustupila mnogima, kuhajući hranu, čaj, kafu. I sad neumorno radi u kampu u Gevgeliji.

 

Tranzitni kamp Gevgelija

U neposrednoj blizini granice sa  Grčkom nalazi se izbjeglički tranzitni kamp Gevgelija. Funkcioniše na taj način da od granice do prvog šatora ima više od dva kilometra i tu su izbjeglice u kolonama poredane po njivama, na zemlji sjede i strpljivo čekaju red do prvog šatora. Kad dođu u prvi šator, ispred je rampa - ograda i tu je policija. Odmah sa lijeve strane nalazi se kontenjer kućica u kom se nalazi hrana koja im se dijeli (tokom cijelog dana smjenjuju se određena udruženja i Crveni križ i dijele hranu izbjeglicama u tačno raspoređeno vrijeme za svako udruženje a sve pod patronatom UNHCR-a). Uz njega je veliki šator u koji se smještaju zadnje grupe izbjeglica koje čekaju voz. Kamp je dug oko 500 metara i taj put izbjeglice prelaze u fazama. Šator po šator se pune. Ako nema mjesta u šatorima ogromne grupe ljudi stoje na otvorenom bez obzira na kišu koja pada. Svaka grupa dobije od policije broj, i mora dati papire koje su dobili u Grčkoj. Pored šatora u koje se smještaju tu su: ambulanta sa ljekarom opće prakse, wc-i, "butik" - u kom se dijeli odjeća i obuća, ono što se u tom trenutku ima. Preko puta nalazi se čajdžinica vjerske grupe Ahmedija. Pored toga tu je šator u kom se djeca mogu igrati. Kad voz pristigne tad je dinamka u kampu na povišenom nivou, sve dok se voz ne napuni. Tad se grupe puštaju po 50 osoba ili manje i ubrzano idu u fazama do voza. Na kraju , pred ulaz u voz red kontrolišu vojnici, specijalci. Najvažnije je biti prisutan na početku i na kraju kampa. Tu se najviše dešavaju neželjene situacije.


Podjela hrane i rad u tzv “butiku“
, podjela odjeće i obuće,

Prvi dan je bio jako dug. Došli smo u 14 sati i bile sve do 23 sata. Prelijep je osjećaj kad si tu kad znaš da možeš nekom pomoći. Makar to bio selam, kao pozdrav, davanje uputa gdje da idu, da je hrana halal, ljubazan, smiren, sa osmijehom na licu odnos prema njima. Toga im mnogo fali. U nekoliko slučajeva upravo ovakvim postupanjem postigla sam ono što su čuvari reda pokušavali galamom.

Kod podjele odjeće zna biti jako teško. Odjednom ih se okupi preko 20-ak. Stvara se gužva. Samo čuješ: Mis.., Sister. Svi očekuju da se njima obratiš i pomogneš. Desilo se da od tolike gužve i poziva ne znam šta je ko tražio. Neki na znaju engleski, pa je gestikukacija jedini način sporazumijevanja.

Naveče dok su pod vedrim nebom pošto još nije bila kiša, čekali put do voza ili busa, išla sam od grupe do grupe i pojašnjavala im da sam iz Bosne. Prenijela pozdrave iz Bosne i objasnila da je hrana koju jedu donacija od naroda iz Bosne.

Svaka izbjeglica priča za sebe. Ovo su samo neke od  njih:

 

Djevojčica sa čizmicama

Prostor oko butika je ograđen tankom žicom, kao ogradom, da izbjeglice ne bi ulazile u kontenjer, gdje se nalazi odjeća i da se ne bi stvarala gužva. Međutim tu liniju, najčešće izbjeglice pređu i ulaze u kontenjer. Volonteri stalno pokušavaju kontrolirati situaciju i vratiti ih iza linije, uz objašnjenje da će svi biti posluženi. Ako ne poslušaju, a stvori se velika gužva butik sa zatvara na jedno vrijeme da se oni raziđu.

Jedna djevojčica je uporno nešto tražila od nas. Iznosili smo jedno po jedno od odjeće, ali je stalno gestikulirala ne. Kad smo se već iscrpili njenim zahtjevima ona se pored nas provuče u kontenjer i uze čizmice za koje nam je sve vrijeme govorila, a koje je vidjela, ali je nismo nažalost razumjeli. Sva sretna sa svojim čizmicama otrčala je do majke.

Bolesna Afganistanka:

Putovala je sa mužem i dvije djevojčice. Tražili su ljekara, žalila se na bolove u stomaku i leđima. Ne znaju engleski. Po ulasku u ambulantu odmah je legla na stol da bi pokazali gdje je boli. Iza leđa je imala nešto umotano. Objasnila sam doktorici da su joj to sigurno najvažnije njene stvari poput novca i sl. Jedva smo se sporazumjele oko imena. Gestikulišući ime doktorice, medicinske sestre i moje da bi ona shvatila šta tražimo od nje. Kad je došlo do godina, morala sam izaći kod muža i nekako sam izvukla od njega da ima 22 godine. I danas imam na papiru napisano naopako arapski 22. Bilo je napisao na nekom dr. jeziku. Pošto nismo mogli da se sporazumijemo, otrčala sam do prvog šatora gdje su bili Afganistanci i pitala da li neko zna engleski. Doveli su mi nekog dječaka od 16 godina. Tako smo saznali, da je njen problem bolovi usljed mjesečnice, a ne krvarenje.  Da ona želi nešto protiv bolova. Otrčala sam do crvenog križa i donijela joj sve potrebno za njegu za stanje u kom se nalazi. Dječak koji je bio prevodilac, dugo se izvinjavao zbog njegova slabog engleskog( a koji je dovoljno  dobar , da smo se razumjeli). Bio je jako fin.

Drugi slučaj teže prirode desio se da je žena krvarila 20 dana. Smještena  je u bolnicu u Gevgeliji. Nije nigdje evidentirana u papirima ljekara to veče. Da je muž nestrpljivo čekao svaku vijest o njoj i da su dobri volonteri prišli mu, saznali šta je sa suprugom i omogućili njen povratak.

Mladi sirijski bračni par

Noć je, kiša lije. Jako je hladno. Bez obzira na takvo vrijeme dio izbjeglica mora da stoji vani u koloni čekajući red za ulazak u voz ili bus. I meni je bilo jako hladno. Brat iz udruženja Nun mi je našao neku jaknu i kabanicu. To veče smo dijelili banane. Dogovor je samo djeca, starije osobe i trudnice.

Iz kolone koja je bila  tu blizu mjesta gdje se dijeli hrana  pod šator gdje sam stajala, da bi se zaštitila od kiše, utrča mlad bračni par. On noseći  u naručju sinčića od dvije godine, oboje su bili prelijepi. Međusobna ljubav i nur je zračio iz njihovih lica. Ona propisno obučena u hidžabu sa poodmaklom trudnoćom. Možda 8. ili 9 mjesec. Brat iz Nuna prvo je otrčao da donese kabanicu za sestru, pošto je trudnica. Potom je otrčao i donio i za bebu. Na kraju je donio i ocu. A ja sam dala bananu bebi i majci. U jednom trenutku ona želi da on uzme jedan komad. On, blago, odbija želeći da ona pojede sve. Ona uporno ga moli da malo pojede, nije mogla gledati ga od silne ljubavi koju gaji prema njemu da i on malo ne pojede. Što je on na kraju i učinio. Kratko smo pričali sa njima. Iz Halepa su i žele u Njemačku nadajući se boljem životu. Zahvalili su nam se na pomoći.

Sirijac Rafiq i namaz

Dok smo stajali pored hrane čekajući da sljedeća grupa dobije priliku za ulazak u kamp. Iz grupe koja je ušla izdvojio se jedna  mladić i tu uz nas stajao. Pogledala sam ga  i ljubazno nasmiješila, nazvala mu  Selam. Pitao me na engleskom: Muslim. Odgovorila sam da, i pokazala na još tri brata koja su tu bila iz udruženja Nun. Sljedeće od njega bilo je: “Mosk – džamija“. Shvatila sam da želi klanjati. Odmah sam ga povela da klanja u prostoru gdje se smješta hrana. Bilo je mjesta da klanja. Međutim odmah su policajci rekli da ne može unutra. Reagirala sam da mu ne treba malo prostora, da ću biti tu u njegovoj blizini. Ali opet je odgovor bio “ne” uz konstataciju: borite se da imaju mjesto za molitvu. Brat iz Struge Dure šerifovski,  koji je to veče bio tu i dovezao pomoć od svojih džematlija, predložio je da Rafik klanja u njegovom kombiju. Otvorio je vrata kombija, skinuo svoju jaknu i na taj način je Rafik klanjao. Kad je završio Rafik se mnogo zahvaljivao. Pošto je bio u zadnjem šatoru do v ulaska u voz morao je da čeka , opet je izišao i prišao mi pokazavši mi fotografiju na mobitelu objašnjavajući: “Ovo su moje dvije sestre i moja majka” . Ostale su u Damasku. Pitala sam gdje je otac. Rekao je da je poginuo prošle godine, a on i brat putuju. Razmijenili smo brojeve telefona, sa obećanjem da mi javi kad stigne u Njemačku. Ali nisam još dobila odgovor .Bit ću presretna kad mi se javi. Bilo je mnogo tuge i zabrinutosti u njegovim očima.

Prodali su sve da bi  živjeli bolje

U šatoru koji je prvi do ulaska u voz, vani je sjedila grupa žena, djevojaka i djece. Jedna djevojčica je znala engleski. Rekla je ko je iz Afganistana, a ko iz Sirije. Iz razgovora sam saznala sljedeće: U Afganistanu je haos. Mito i korupcija svugdje. U državne institucije i škole jako se teško dospije. Napreduje. Ona se mnogo trudila da bi bila među prvima i na kraju nije uspjela. Kaže da je 8 dana plakala. Sestra joj je ostala u Afganistanu. Na američkom je univezitetu. Kaže da je super talenat. I ona će kad završi napustiti Afganistan. Prodali su sve: kuću, auto, zemlju. Za izbjegličku rutu saznali su putem interneta. Kaže da su svašta proživjeli tokom putovanja. Prvo su putovali do Irana, potom Turska, Grčka, Makedonija. Cilj im  je Njemačka. Imaju tamo poznanika. Živi u Njemačkoj 20 godina. Nadaju se da će im on pomoći ubrzati dobiti papire. Bilo je trenutaka kada po tri dana nisu jeli, kaže ova mlada, jako pametna djevojčica koja ima 15 godina. Tu je sa mamom, bratom, ocem i sestrom.

Svjesna je da izbjeglice ne vole. Nama jedino ostaje da trpimo, priča ona, Allah zna kako nam je, On sve vidi. U njega se uzdamo. Na konstataciju da se svi žale kako je iza izbjeglica mnogo smeća, da su neuredni. Ona konstatira: Jedno je biti neuredan, a jedno biti human. Rastale smo se uz zagraljaj i dovu Allahu da ih čuva.

Izgubljeni dječak:

U jednom trenutku muškarac i žena izbezumljeno trče prema ulaznoj kapiji u šator koji su upravo napustili. Policija odmah skače i pokušava da ih spriječi.Objašnjavamo im da su nekog izgubili, da traže nekog. Nakon toga protrča i jedna djevojčica. Kad su obišli šator  i vidjeli da nema nikog, vratili su se , majka je plakala, izbezumljeno zovući ime dječaka kojeg su izgubili. Odmah su se i drugi uključili (volonteri) U jednom trenutku iz dugog reda kojeg su i oni bili dio ali na početku, čulo se evo ga. Bio je na samo kraju reda. Iako nije bio uz roditelje, znao je svoju grupu i samo on zna što mu se motalo po glavi u tom trenutku. Stajao u redu. Tek tad je majka počela jecati svejsna šta se sve moglo desiti. Dječak je imao oko 5-6 godina.

Djeca kao odrasli, ali i dalje djeca

Najteže je u toj masi ljudi koja se naguravala, talasala, nastojeći ostati mirna, bilo promatrati djecu koja su tu uz roditelje. Neka su spavala, plakala, iscrpljena, strpljivo čekala red kao i odrasli da prođu. Skoro svako dijete nosi svoju torbu. Bilo je prizora gdje jedna djevojčica nosila torbu.. mama mršava, iscrpljena nije mogla više nositi trogodišnju curicu. Ona je plakala i nije mogla da ide. Djevojčica, koja je imala oko 6 godina, zadnjim atomima snage uzela je sestru u naručje i samo Allah zna sa kojom snagom je nosila sestru i torbu. Ovaj prizor me i danas proganja.  Kad je kiša padala djeca su kao i odrasli, bila sva mokra do kože. Iako su imali više slojeva odjeće na sebi sve je to bilo mokro. Dođu sa roditeljima, ali strpljivo, kao odrasla osoba, ide sa nama u kontejner, dok otac ili majka  ostaje vani, iako smo za njih potpuni neznanci, predaju nam se da ih presvučemo. Nema plača. Dječije krhko tijelo odskače od stolice tresući se od hladnće. Mi što je moguće brže pokušavamo skinuti sa njih mokru odjeću i obući suho. Bilo je slučajeva da ih roditelji vuku za sobom, ne gledajući na njih da li mogu ili ne. Tempo kolone diktira brzinu bez obzira što su u u njemu djeca, mladi, majke trudnice, bolesni, stari... Svi ulažu zadnje atome snage da slušaju one koji kontroliraju situaciju ( vojska i policija)

Znali smo trčati za nekom izbjeglicom, kad vidimo da nema neki odjevni predmet ili obuću. Jedna stara majka je ušla u voz, a na sebi je imala papuče, iako je kiša lila i bilo jako hladno.Nismo imali u tom trenutku obuću d ajoj damo.

U trenucima odomora djeca, postaju djeca. Ako maju priliku da se igraju, igrat će se. Makar to bio i kamičak na kom stoje. Kad su ih smjestili u šator gdje su klupe. Svi su sjedili jedni uz druge zbijeni i nije bilo prostora slobodnog, koliko da se samo prođe između. Tu su djeca sjedila strpljivo, a neka odmah zaspala. Podjela lizala i banana ih je posebno obradovala. A posebna radost i opuštenost bar na trenutak zaborav na stanje u kom se nalaze je nastup klaunovskog tima iz  Ppanije – Barselona. Nažalost i oni su nakon 8 dana angažmana otišli.

Oni koji su bez novca i prepušteni na milost konduktera

Po dolasku u kamp primijetila sam da postoje osobe koje nemaju više novca, i da ih  kondukteri pri ulasku u voz, vraćaju nazad. Ali su mi rekli da ih na kraju puste. U ta četiri dana broj takvih osoba se povećavao i kondukteri su odlučili da ne popuštaju. Zadnji dan boravka, koji je za mene emotivno bio najteži ali i najispunjeniji, i sretna sam što me Allah počastio da sam bila tu, pomogla sam nekoliko porodica koje nisu imale novca.

Sirijac, vođa grupe bez novca

Čekali su jednog dječaka da dođe iz toaleta. Cijela porodica je tu. Prišla sam im i pitala otkud su. Objasnila sam im da sam iz Bosne. Da sam tu jer sam donijela pomoć iz Bosne za njih. Da i narod Bosne suosjeća sa njima, da ih voli.., na upit da li ima neko kom treba novac, dedo kaže hvala Allahu nama ne. Ali on, okrenu se prema mladiću – vođi puta koji je stajao iza mene i reče da on nema. Stid koji sam vidjela na licu tog mladog čovjeka nikad neću zaboraviti. Bio je tu sa ženom. Dala sam im oboma da imaju za karte, kao i dječaku kog su čekali. I on nije imao novac. Zaostajali su za grupom.

Grupa Sirijaca stavljena u stranu pošto nemaju novac

Dok su izbjeglice ulazile u voz, jedan mršuljavi Afganistanac, jako slabo obučen (samo neka tanka košulja i papuče), tužna lica, očajan, sam je stajao i gestikulacijom mi je pokazao da su njegovi svi u vozu a da one nema para. Izvadila sam mu  novca i dala znak da šuti i ne pokazuje pare.  Otrčala do konduktera i objasnila o čemu se radi. Rekao je da ide u voz. Znala sam da ih čeka Preševo i karta za autobus.

Jedan radnik željeznice me pozva i kaže: “Hajd moli šefa da pusti onu dolje porodicu. Ima dvoje djece. Neće da ih pusti”. Ja sam otrčala da ih vidim i saznam u čemu je problem. Pod dekom umotana sjedila je mlada ženica sa bebom i dvogodišnjom djevojčicom. Oko nje su stajali mladići. Njih pet. Svi su bili rodbinski vezani i nisu htjeli da se odvajaju. Ja sam dala što sam imala novca uz želju da uđu u voz bez plaćanja, znajući da ih čeka Preševo. Za dva člana nisam imala.. Njihov upit je “a mi?” Plakala sam, a i oni. Nisma imala više u koverti donacija. Pokazala sam im da  bi mi vjerovali. Ali dala znak da sačekaju. Otrčala prema ulazu u kamp, tražeći sestru  Sanu iz Britanije koja je tu  bila kao humanitarni radnik,  sa nadom da će ona imati novac za dvojicu mladića. Usput sam srela brata Hadisa iz udruženja Legis, i objasnila mu o čemu se radi. A sa mnom je došao do šefa voza. Prvo su rekli da će ih pustiti zadnje, ali kad su vdjeli da ih je 6 i dijete i odustali su. Stajali smo tu u kraju nadajući se da će ih pustiti. Oni su bili mokri do kože. Nisu mogli kontrolirati svoje tijelo koje se treslo. Plakali su oni, plakala ja. Sjetila sam se da imam nešto novca u svom novčaniku. Odmah sma izvadila, ali da niko ne vidi i dala onoj dvojici. Presretni, zahvaljivali su. Muškarac koji je bio muž žene nije mogao držati dijete koliko mu je bilo hladno i koliko se tresao. Spustio ga je na zemlju. Kad sam vidjela majku da se sva trese, skinula sam svoj džilbab i dala joj, a sestru Merimu( koja je u tom trenutku  prolazila pored nas ) zamolila da skine kabanicu, da ocu, a da ja idem svakako danas i neka uzme moju kabanicu, koja je bila u butiku za odjeću. Oni su samo sa čuđenjem i ogormnom zahvalnošću gledali našu požrtvovanost i spremnost da ih se pomogne.  Brat Hadis je uspio ubijediti šefa, da ih sve puste bez novca.  Čekali   smo sve vrijeme dok nismo vidjeli da su sigurno ušli u voz.

Majci sa četvoro djece i  bebom u kolicima, kojoj  je umotanoj  u deku viro samo dio glavice, pomogla sam da uđe u voz. Ona je jako mlada. Možda do 25 godina sa još dvije mlade djevojke i djecom pokušavala  ući u voz. Kondukter je uzeo novac od nje, ali je i dalje iza nje uzimao novac i jači, sa strane su ulazili a ona sa djecom pokušavala da uđe. Pritirčala sam i zaustavila osobe sa strane, da ulaze, uz objašnjenje: prvo djeca. Gestikulacijom im dala, znak da ulaze svi brzo da ću ja majci sa bebom pomoći. Kad su oni ušli,  jedva sam podigla kolica, koja su bila  pored bebe natovarena sa stvarima,  i ubacila ih u voz pitajući se kao će dalje. Znajući da će morati pješačiti četiri kilometra sa svim tim teretima i dječicom.

Odlazak iz kampa mi teško pao. Voljela bih da sam mogla ostati još. Svjesna koliko je bilo onih kojima sam pomogla. Napustila sam ga zadovoljna, znajući da su iza mene ostale osobe koje su kao i ja radile mnogo dobra, pomogle mnoge i da će tako i dalje raditi.

Svjesna sam da će biti onih koji će na najgori način osjetiti ovu rutu, i da svima ne možemo pomoći.

Bosna je dala i nastavlja  svoj doprinos podrške i solidarnosti sa izbjeglicama.

Nastavljamo zajedno u borbi za dobro svih nas, a pogotovo onih u  nevolji. Sljedeća naša aktivnost je pomoć izbjeglicama u Siriji unutar Sirije „ Konvoj za Siriju 2015“. Nastojimo zajedno sa drugim udruženjima omogućiti barem nekima od njih da zimske dane dočekaju spremniji i u boljem stanju nego prethodnih godina. Hvala vam na solidarnosti i podršci.

Zemira Gorinjac