''Prikupljali smo pomoć za žrtve rata u Siriji. Komunicirali smo preko društvenih medija.
Asadovi vojnici su hakirali profil našeg prijatelja i pisali u njegovo ime, govoreći da postoje povjerljivi ljudi koji nam mogu pomoći i da nas očekuju na tom mjestu. Mislili smo da je to naš prijatelj i otišli smo s drugim muškarcem i ženom na tu adresu. Mislili smo da su oni možda obavještajci, i smijali se. Onda smo ostavili jednu osobu iza da može javiti našim porodicama gdje smo u slučaju da nas uhvate. Vidjeli smo crveno auto koje su spomenuli i krenuli naprijed. Petnaest vojnika je došlo i počelo nas tući psujući. Deset minuta kasnije, vidjeli smo da je naš drugi prijatelj također uhvaćen.
Odveli su nas u zgradu obavještajne službe. Stavili su nam naše marame preko očiju tako da ne možemo vidjeti ništa. Nastavili su nas vrijeđati i tući. Počeli su nas dirati i uznemiravati. Odveli su nas troje u odvojene sobe. Pitali su me za Facebook, Skype adrese i lozinke koje smo koristili za prikupljanje pomoći. Njihov cilj je bio da dopru do drugih humanitaraca, da blokiraju prikupljanje pomoći i da saznaju lokaciju apoteka i drugih nabavki.
Nastavili su me tući jer nisam progovorila. Onda sam im dala Skype račun koji sam otvorila prije dva dana. Nisam im dala moj privatni račun, ali su me pitali za adresu mog korisničkog imena. Razgovarali su s mojim prijateljima preko mog računa. Jedan od mojih prijatelja je napisao da želi znati gdje se nalaze apoteke u Damasku. Kada sam mu odgovarala, dala sam mu natuknice da ne pišem pod normalnim okolnostima. Oficir je bio ljut što nije mogao ništa saznati.
Počeli su me udarati. U međuvremenu, moj mobitel je počeo zvoniti. Moji prijatelji su bili zabrinuti i počeli su nas zvati. Vojnici su počeli pitati ko su oni. Nastavljali su nas mučiti da im kažemo. Onda sam shvatila da je neko pored mene. Kada sam tiho progovorila, shvatila sam da je to djevojka s kojom sam dovežena. Imali smo povez preko očiju i lisice. Razgovarale smo brzo o tome šta ćemo im reći.
Nismo znale ko je još s nama. Onda su nas odveli u drugu sobu odvojeno. U toj sobi, skinuli su mi odjeću. Bila sam gola i tako posramljena. Bilo je tako nehumano. Pregledavali su moje tijelo rukom. Osjećala sam se užasno.
U ponoć su nas odveli u ćeliju. Bili smo u sobi od 6 m2. Sa nama je bilo još sedam drugih žena različite dobi i djevojčica od 13 godina. Shvatili smo da su je konstantno silovali. Vremenom joj je stomak počeo rasti.
Tvrdili su da je ona pomagala vojnicima. Bila je konstantno silovana. Bila je u strašnoj situaciji. Bila je samo mala djevojčica.
Naše prvo pitanje za njih je bilo da li su bili mučeni. Opustili smo se kada su rekli da to ne rade u ovoj zgradi. Onda smo primjetili da su otvorili jezgro grijača i razgovarali sa osobama u susjednoj ćeliji. U toj ćeliji su bili muški zatvorenici koji su tu već pet godina. ''Da li će rat završiti, da li će nam svijet pomoći?'' pitali su nas. ''Nadajmo se da ćete svi biti pušteni, da će rat završiti i da će nam svi Muslimani pomoći,'' rekla sam im, ne želeći da ih razočaram.
Bili su zadovoljni. Neki od njih su bili hafizi i imami. Počeli su učiti Kur''an. Sjećam se da sam puno plakala.
Na podu je bilo nekoliko deka i dva mala otvora da možemo disati. Ćelija je smrdjela na buđ. Konstantno su nam davali tvrde, hladne krompire. Svaki dan smo imali probavne smetnje od tih krompira. Dopustili su nam da idemo u toalet tri puta dnevno. Svih devet žena je imalo 6 minuta za toalet. Vojnici su nas čekali ispred i kada smo prekoračili vremenski limit, provalili su vrata da nas istjeraju. Dozvolili su nam da se okupamo samo poslije menstruacije. Tako da smo se kupali jednom mjesečno.
Plašila sam se svaki put kad sam čula otvaranje vrata jer sam znala da me vode na mučenje. Jednog dana su me pozvali, stavili povez preko očiju i stavili lisice. Odveli su me u sobu za ispitivanje. ''Reci nam imena protivnika, gdje se nalaze?'' počeli su pitati. Nastavljali su me udarati kad god bih rekla da ne znam. Onda su mi davali električne šokove. Poskočila bih na svaki šok. Bilo je jako nasilno. Vojnici su se smijali dok sam vrištala od bola. Mučili su me sedam sati bez prestanka. Ipak im nisam odala imena.
Trećeg dana su me ostavili u hodniku sa povezom preko očiju i zavezanu pošto im još uvijek nisam odala imena. Kad god su prolazili hodnikom, udarali bi me i psovali. Sedmog dana su mi dali sedam listova papira. ''Napisat ćeš šta govorimo,'' rekli su. Kada sam odbila, odveli su me u sobu. U sobi su bila četiri kreveta i na njima vojnici. ''Ako ne progovoriš, ovi vojnici će te silovati,'' rekli su. Nisam mogla podnijeti ovo mučenje više. Napisala sam ono što su rekli na papir. Nisam imala drugog izbora.
Natjerali su me da napišem da sam pomogla vojnicima, da sam radila za njih umjesto za civile putem društvenih medija. Natjerali su me da pročitam ono što sam napisala pred kameru. Objavili su video na nacionalnoj sirijskoj televiziji. ''Zatvorili smo ih, ali su oni izdajice, a ne žrtve; oni pomažu vojnicima,'' rekli su na vijestima.
Dovodili su mlade ljude u ćeliju svaki dan. Mučili su ih elektičnim šokovima i vodom. Vrištali su od bola. Naše mentalno zdravlje se pogoršalo slušajući te zvukove. Molili smo se i čekali da zvukovi prestanu.
Sedamnaestog dana, čuvar je pozvao mene i moga prijatelja i rekao, ''Nećete praviti nikakvu buku, ponijet ćete svoje stvari i doći ovamo.'' Vratili smo se u ćeliju i svi su mislili da će nas pustiti. Napisali su brojeve telefona svojih porodica na komadiće papira i uloške i sakrili ih u šavove naših hlača i kaputa. Nadali smo se da ćemo im dostaviti poruku.
Mislili smo da ćemo biti pušteni ali su nas odveli i zatvorili u ćeliju od 2 m2, i niko nije dolazio danima. Bili smo jako uplašeni. Oko nas su bile samo ćelije sa muškim zatvorenicima. Čekali smo pet dana.
Dvadeset sedmog dana, stavili su nam povez preko očiju i odveli nas dolje. Prvo su nas strpali su automobil i sat kasnije u autobus. Čuli smo druge muškarce i žene s nama. Izašli smo iz zgrade obavještajne službe. Pokušavala sam da vidim ceste gledajući dolje. Shvatila sam da smo u Damasku. Onda smo unišli u tunel. U tom trenutku sam rekla: „O moj Bože.“ Čula sam da Asad ima podzemne tamnice napravljene samo za žene. Rekla sam da nas vode tamo zasigurno, i nije postojao način da se spasimo, išli smo na strašno mjesto.
U tom trenutku sam bila jako uplašena. Vojnik me je odveo u lift. Osjetila sam miris parfema u liftu. Pod je bio tako čist da se sjajio. Onda sam shvatila da ovo nije podzemna tamnica. Odveli su nas u elegantni ured. U sobi su bile dvije žene i tri muškarca. Sjeli smo ispred njih. General je došao i rekao, ''Sada će doći dva Turčina i upoznati se s vama, i reći ćete da je sve dobro za sve što vas pitaju.'' Pristali smo.
Oni koji su sjedili ispred nas su bili predsjednik iHH humanitarne fondacije za pomoć Bülent Yıldırım i İzzet Şahin. ''Došli smo iz Turske. Nadamo se da ćemo vas moći izbaviti,'' rekli su. Izvršili su razmjenu za nas. Vratili smo se u ćeliju i dva dana kasnije smo pušteni uz pomoć iHH. Razmijenili su iranske vojnike za nas. Mi smo bili prva razmjena. U drugoj razmjeni je bilo 2, 350 ljudi poput nas, uključujući 180 žena.
Bülent Yıldırım je rekao da možemo nazvati naše porodice i poći s njima odmah u Tursku ako želimo. Moja porodica mi je rekla da odmah krenem. Ali smo htjeli da ostanemo i da pružimo humanitarnu pomoć onim koji su povrijeđeni Asadovim progonom. Nakon zatvora sam radila kao medicinska sestra. Otvorila sam sirotište. Počeli smo sa 250 djece koji su postali siročadi za vrijeme rata. Prije moga dolaska ovdje 2015. godine, bilo je 2, 200 siročadi. Izašla sam iz zatvora u oktobru i nisam vidjela svoju porodicu do 2015. Puno su mi nedostajali. Odlučila sam da posjetim svog oca u Belgiji. Došla sam u Tursku da odem u Evropu morem.
Otvorila sam svoj Google Drive račun na svom novom mobitelu dok sam bila na Atatürk aerodromu. Vidjela sam broj od İzzet Şahin-a na ekranu bez saznanja kako se našao tu. Slučajnost. Nazvala sam ga da mu zahvalim. ''Nur, sačekaj tamo, doćemo i pokupiti te sa Bülent Yıldırım-om,'' rekao je. ''Jako je opasno ići u Evropu morem, možeš umrijeti, ne dopuštamo to, i ako budeš radila za nas, pripremit ćeš dokumente i otići ocu legalno.'' Od toga dana radim za iHH. Aplicirala sam za master iz islamske ekonomije. Puno mi nedostaje moja domovina. Razmišljam zašto se ovo desilo i zašto toliko ljudi umire svakodneno. Ali se još uvijek nadam. Sloboda je blagoslov; niko ne zna njenu vrijednost. Molim se da ostanem slobodna.''