Dok gledate ove slike razranja, ne možete a da se ne sjetite Thomasa Friedmana i, kako ju je on nazvao, taktike „Pravila Hama“ u članku koji je objavio u The New York Timesu 14. oktobra.

Neologizam koji je on skovao prije mnogo godina, odnosi se na tadašnjeg predsjednika Hafeza al-Assada i njegovo nasilno uništenje grada Hame 1982. u kojem je ubijeno više od 20.000 Sirijaca. Friedman zastupa stav da je brutalna sila legitimna na Bliskom istoku. Ova ideja duboko je problematična, ali razmjeri razaranja u Gazi ukazuju na to da su je izraelska vlada i vojska prihvatile.

Zaista, izraelski rat u Gazi ima zapanjujuće sličnosti sa događajima u Siriji. Ali, ne moramo se vraćati u 1980-e da bismo pronašli te paralele.

Kada se Hafezov sin, sirijski predsjednik Bashar al-Assad 2011. suočio sa ustankom protiv njegove vladavine u cijeloj državi, on je na demonostrante sručio nasilnu kampanju koja se uskoro pretvorila u građanski rat.

Taktika kolektivne kazne koju je on koristio, potpomognuta i podržana sistematskom dehumanizacijom opozicije od strane nekih dijelova sirijskog društva, slična je onome što vidimo u Gazi danas.

‘Prihvatljivo” izgladnjivanje

U najranijim fazama sukoba, Izrael je opravdavao totalnu opsadu Gaze, uskrativši im hranu, vodu, struju i gorivo, kroz sistematsku dehumanizaciju stanovnika Gaze. Ministar odbrane Yoav Gallant nazvao je Palestince „ljudskim životinjama“, dok je premijer Benjamin Netanyahu govorio o „borbi između djece svjetla i djece tame“. Čini se da takav jezik koji koriste izraelski zvaničnici čini upotrebu izgladnjivanja kao oružja rata prihvatljivom.

Ovaj je osjećaj dopro i do društvenih mreža na kojima su se pojavili snimci na kojima Izraelci grabežljivo ismijavaju stanovnike Gaze pod opsadom uživajući u čistoj vodi i raskošnim obrocima. Neki su se spustili još niže i pravili rasisitičke sličice kojima ismijavaju palestinske žrtve izraelskog bombardovanja.

Kako su se među izraelskim vojnim metama našle i bolnice u Gazi, kao i druga civilna infrastruktura, proširila se i kampanja dehumanizacije palestinskog naroda. Zvanični vladin narativ, kojeg se drže Netanyahu i drugi, kaže da su „teroristi koristili bolnice kao vojne baze“. Shodno tome, zdravstveni radnici su postali „saradnici terorista“ dok su pacijenti i porodice koje su potražili utočište u zdravstvenim ustanovama bili – „živi štit“ svojom voljom. Njihova smrt je, čak i u očima izraelskih ljekara, stoga bila opravdana.

Ali, čini se da u sadašnjem trenutku gubimo iz vida činjenicu da ova kampanja dehumanizacije nije jedinstvena. Od 2011, Assad se oslanja na jezivo slične strategije da opravda gotovo identičnu vojnu opsadu i napade na civilnu infrastrukturu na teritorijama koje drže pobunjenici.

Opsada grada Madaye blizu Damaska iz 2015. nevjerovatno liči na trenutnu izraelsku upotrebu izgladnjivanja kao oružja u Gazi. Kada je Assadov režim odbacio lokalne stanovnike kao „teroriste“, Sirijci u predjelima koje kontroliše vlada povjerovali su u taj narativ.

Dok su stanovnici Madaye morali preživljavati jedući lišće, sirijske društvene mreže bile su pune slika i snimaka na kojima su njihovi neprijatelji uživali u raskošnim obrocima i ismijavali njihovo gladovanje. Hešteg „solidarnost s opsadom Madaye“ na Twitteru bio je preplavljen kulinarskim sadržajem kako bi se dodatno brutalizirala već brutalizirana populacija pod opsadom. Više od 420 ljudi je umrlo u Madayi, uključujući desetke djece, kao posljedica te blokade.

Assadov režim je nastavio ovu politiku „gladujte ili se predajte“ u brojnim teritorijama koje drže pobunjenici, uključujući Halep, Ghoutu i Darayu, bez nekog značajnog odgovora međunarodne zajednice.

Nebulozna Assadova opravdanja

Assadov režim je uporedo ciljao civilnu infrastrukturu kao ratnu taktiku, posebno bolnice. Prema Međunarodnom spasilačkom komitetu, samo 64 posto bolnica i 52 posto centara za primarnu zdravstvenu njegu i dalje je funkcionalno u Siriji kao rezultat napada na zdravstvene ustanove. Assadov režim je opravdao ove ofanzive pod nebuloznom zastavom „borbe protiv terorizma“, tvrdeći da su 119 zdravstvenih ustanove „preuzele terorističke grupe“.

Ali, mnoge od ovih ustanova su stavljene na dekonfliktni popis, podijeljen s Damaskom i, kako je istakao UN, upravljao je barem jednom od njih. Istraga Human Rights Watcha također je osporila tvrdnje sirijskog režima, ističući da nisu mogli pronaći dokaze o vojnoj opremi ili osoblju blizu bolnica kada su bile ciljane.

Izrael trenutno igra po Assadovim pravilima ratovanja, velikim dijelom zato što do danas sirijski čelnik nije odgovarao za te ratne zločine, ili za dehumanizaciju njegovog naroda koja ih je omogućila.

Naprotiv, Assad je izašao iz izolacije međunarodne zajednice, posebno nakon zemljotresa u Siriji iz februara 2023. Iskoristio je talas normalizacije prisustvujući na samitima Arapske lige, a čak je pozvan i na predstojeću UN-ovu Konferenciju o klimatskim promjenama u Dubaiju.

Zaista, žrtve brutalnosti sirijskog režima prepoznale su paralele s Gazom. Zina Najjar, sirijska aktivistica, objavila je na platformi X da je ono što se trenutno događa u opkoljenoj enklavi slično događajima u Madayi od prije osam godina. Prisjećajući se brutalne opsade, Najjar upozorava da su „međunarodni neuspjeh i šutnja“ u Siriji ohrabrili iste zločine u Gazi.

Međunarodna šutnja mora smjesta biti prekinuta, i u Siriji i u Gazi. Još je hitnije da se izraelska vlada mora suočiti sa brzim pritiskom međunarodne zajednice zbog dehumanizacije naroda Gaze i zbog kolektivnog kažnjavanja tog naroda.

U suprotnom, kao i u Siriji, izgladnjivanje i namjerno bombardovanje bolnica kao ratna taktika postat će jezivo normalizirani kao uobičajeni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.